Mama i mačak

Prvo se ispričavam svima na nejavljanju, ali neko se vrijeme nisam mogla ni ulogirati, ni komentirati. No sada je problem riješen (hvala Mojblog ekipa)

Žao mi je što slike nisu u boji, da se i šarenilo vidi u svom punom sjaju (ona i ja smo skroz lijevo)

Moja je baba bila kraljica cvijeća. Njene su ruže penjačice bile veličine glavice kupusa, a one sitnije su širile svoj miris po čitavom selu. Cijela je korta bila ograđena purpurnim loptama hortenzija, ispod slapova podivljala oleandra u čijem su hladu garofeli stidljivo promaljali svoje krune. Uza zid kraj ulaznih vrata na grubo sklepanoj polici u limenim kanticama od mermelade i graška, bujala je zelena prašuma egzotičnijeg bilja kojemu se više ne sjećam imena, a u ljetnim su mjesecima za užasnutu djevojčicu bili prijetnja poput kišne amazonske šume, krijući orkestre cikada i kolonije dugonogih pauka koje su proždirale halapljive gušterice. Hodnik su zastirali lukovi isprepletenih grana fikusa i filodendrona sjajnih listova, čišćenih s ljubavlju i pamučnom krpicom natopljenom mlijekom.

Kao i sve pripadnice ženske populacije dičnog nam planeta, imala sam fazu uzgoja sobnog i vrtnog bilja. Mogu s ponosom reći da su pomadore i kukumari ispunili sva moja očekivanja, no s jednakom dozom srama i priznati da sam uspjela uništiti svaki oblik otmjenije flore koji je po nesreći dospio u moje vlasništvo. U tinejdžerskom dobu smo u razredu izmjenjivale lukovice modrih zumbula i zlatnih narcisa sa rumenim tulipanima i raskošnim perunikama. Puna entuzijazma sam ih začeprkala u gredice oko kuće, da bi ih sutradan iščačkao pas, zapišao mačak ili pregrizao moj šareni zec. Srećom mama je naslijedila trag babinog magičnog dodira, pa su sirote biljke nekako preživjele fatalno proljeće i dale kržljav cvat, no već su slijedeće godine svojim šarenilom i lascivno pruženim tučcima privlačili horde raspojasanih pčela.

Kad sam se udala odlučno sam se dala na njegu sobnog bilja, u ukrasnim keramičkim teglama, krasno oslikanom, pravi užitak za oči. Begonije su preživjele ljeto, da bi s prvim burama sa njih otpalo svo lišće, osim ona dva na vrhu i tako su nastavile rasti. Na kraju sam imala zbirku kvrgavih štapova u otmjenim posudama.

Posljednje umorstvo koje nosim na savjesti je afrička ljubica, poklon od najljepšeg i najpametnijeg muža za Dan žena. Stavila sam je na najljepše mjesto pokraj prozora, da joj ne bude ni prevruće, ni jako hladno, zalijevala je s pažnjom i nakon tjedan dana zaboravila na nju. Tragedija je otkrivena kad sam odlučila prati prozore, ali već je bilo kasno, ostalo je samo par sparušenih patrljaka u grudici okamenjene zemlje.

Zato moja svekrva gaji čitavu prašumu kukuruznjača (samo listovi bez cvijetnica) po cijeloj zgradi i oko nje, plus balkon i dnevni boravak.  Ja ih ne diram. Za njihovo dobro.

Prošle su feste, opustio grad, skidaju se blještavi ukrasi, borovi leže na odlagalištima, nehumano odbačeni poput strvina. Malo mi je tužno to vrijeme, kao da se napušta stara istrošena kurtizana, zanimljiva u svom sjaju pod noćnim sjenama, a ocvala i uvela s prvim zrakama zore.  I grad joj okreće leđa, posramljen vlastitom požudom što ga je odvukla u orgije s tom besramnom Valkirom. Svak preši za svojim poslom, spuštene glave, mrzovoljno, užurbano grabi preko ulica. Slavlja ostaju u izmaglici prošloga, dok je neumoljiva svakidašnjica izronila svoje ružno lice. Lice izbrazdano ožiljcima od kredita i dugova, ranama neimaštine i prevare koje nikako ne zarastaju.

Gledala sam Libertas neko veče i moram priznati da sam se grdno razočarala. Tolike su solde utukli u taj film, a ostavlja tako jadan dojam. I kome je trebala ona Talijanka? Oli mi nemamo i šesnijih i ljepših glumica? Samo me Žarko Potočnjak razveselio u ulozi Skupa i nesretnoga konavoskoga starčića kojega je preveslala obijesna mularija u Noveli od Stanca. E onda mi je oči izbo nesretni asfalt pred Dominikancima (nije naime bilo popločano kad se snimalo) po kojemu su skakale maškare. Te me maškare vraćaju na temu s kojom sam i započela. Neće proć još dugo ,a Grad će opet provrijeti, uzbibati se i zašareniti vilama, beštijama i dominalima.

Svake godine sve bjesomučnije i luđe, Župljani sa svojim oporim šalama sve jače ujedaju, ali oni kojima su ti ugrizi namjenjeni se najslađe smiju. Ako nisu u zatvoru ili na sudu. Hm, osvrnuvši se na proteklu godinu neće im usfalit materijala, jedino postoji mogućnost da koga preskoče.  Znaju oni stari iskušani recept – Kruha i igara, a ako nam usfali kruva (što će po svoj prilici i bit nakon najavljenih poskupljenja) ostaje uvijek besmrtna fraza obezglavljene francuske kraljice:

' Neka onda jedu kolače!'

Tgovana sam na DA pa sam mislila da bi bilo zanimljivo to prenijeti i ovdje. Ovaj put ne pišemo o sebi nego o svom art worku (kako da k vragu to prevedem?! Umjetničkom radu? tako suho zvuči).

1.    Objavi slijedeća pravila:

2.    Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku  – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...

3.    Na kraju imenuj novih 8 žrtava.

4.    Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani.

Pa da počnemo:

1.      Trenutno radim najviše sa olovkom, ali moja prva ljubav je ulje na platnu. Prvo platno sam naslikala sa 19 godina. Najljepši i najpametniji mladić na svijetu (sada muž) mi je kupio drveni koferčić sa kvalitetnim talijanskim bojama i kistovima. Ispočetka nisam znala što bih sa tim, a onda sam zgrabila platno, umočila kist u boju i ostalo je povijest.

2.    Nikad nisam pohađala nikakvu umjetničku školu, ni tečaj. Budući da živim u turističkom području, prije rata smo bili preplavljeni uličnim slikarima koji su vodili boemski život. Preživljavali su ljeto crtajući portrete preprženim turistima i prodajući pokoji zalazak sunca na platnu. Sve što znam naučila sam od njih. Nije puno, ali i danas se vodim tim smjernicama kad crtam.

3.    Najčešći objekt koji sam crtala je bila mačka, samo par linija, brkovi i oči. Najteže što sam ikad nacrtala je kokoš.

4.    Ranije sam slikala ženske aktove i sve dame su imale velike grudi. Kad sad naletim na neko od tih remek dijela krepavam od smijeha – sve izgledaju kao Playboyeve zečice.

5.    Ne posjedujem ni jedno vkastito platno. Zašto? Jednostavno – čim bi ga naslikala nekome bi se svidjelo i ja bih ga poklonila ili prodala za simboličnu sumu novca.

6.    Od rata jedva da sam i takla boje ili olovke. Djeca mala, život težak, ja depresivna. Kome je u tim uvjetima do umjetnosti?

7.    Od kada sam na DA svaki dan nešto crtam ili oslikavam. U međuvremenu sam postala član lokalne umjetničke udruge i nadam se da ću uskoro i živjeti od svog rada.

8.    Želja mi je raditi sa glinom, trenutno neostvarivo, ali vječna je nada u grudima ljudskim.

Evo, gotovo je . Slijedećih 8 žrtava: 

Romantales, Photofairy, Medeja7, XVII,  Tonkica, Natuknica, Siscanin, Ithiriel

(I zaboravila sam kako je bio lijep sa kosom )

Nemam volje za pisanje, a svrbe me prsti, krenuh, pa dokle stignem.

Još kašljucam, srčem čajiće i sirupiće.

Jučer sam bila cijeli dan po Gradu, s prijom na kavu ujutro, pa s drugom popodne, pa mi se onda i najljepši i najpametniji prlijepio i tako mi digo živce. Ko sijamski blizanac. Jesam li u Gradu, evo i njega, ne da mu vrag mira, mora za mnom ko štene. Lijepo me štufo. Prvi put u mjesec dana izađem vanka i evo ti ga, pari ko da mu falim. Nismo mogle pet riječi s mirom progovorit i na finimentu smo nju odveli doma, a ja završila s njime u Bilijarskom klubu.  

Tamo drnda televizija, neka klapica mlatara po tamburicama i zavija. Pita me jedan njegov kompanjon:

     -      Je li, je li tebi muž ikad ovako pjevo?

-         A jes, bogati, udvarao mi se s gitarom, Samba pa ti...

-          Zno sam da se u njemu krije romantik!

-         Aha, samo što se tako dobro sakrio, da se malo i izgubio na putu nazad.

Južina...

U prošlom postu opisano, a sada i na slici :

Kašljem, hripljem, svirim brale ko pokidana harmonika. Nikad prestat, s vragom i zima i sve prehlade ovoga svijeta. U očajanju sam pribjegla čak i jednom od onih pripravaka s kojima sam se nedavno sprdala; med i luk.

Pitate me za mačke... Od svih mačora koji se vrzmaju po kući moj je onaj uškopljeni, onaj isti kojega vučem za sobom još iz podstanarskih dana. Što radi? Ždere, spava i maltretira nam mopsa.  Mopsek je naprosto očaran tom naglom naklonošću i svoje odobravanje izražava tako što opali glasan prdac i još glasnije zalaje. Tada jasno nastane pakao, jer mačke ne podnose dernjavu, a nisu baš oduševljene ni silnim smradom, osobito psećim.

Svekrvina kuca to još manje podnosi budući je odgojena penzionerski – njene vitalne funkcije se svode na jelo, spavanje i probavu. Nesretnoj beštiji je nešto tako prosto kao igra posve nepoznat pojam i živčano se trsi uvesti reda među drske uljeze. Kataklizmička buka nasekira i njenu gazdaricu dok ne počne glasno negodovati, osobito ako se koje od djece, ne daj Bože –nasmije.

Jednak problem nastane i ako djeca gledaju MTV ili crtiće na Boomerangu. Čim se netko okrene ili posegne za šalicom čaja, smjesta dograbi daljinski upravljač da ugasi TV, što da gori bez veze i troši struju. Isti stav ima i za peći, a o klimi da i ne govorim. Žena je naučila štedljivo živjeti i na čistom zraku, pa od ranog jutra drži sve širom otvoreno, kako bi vjetrić neometano pročistio stan. Tada zadovoljno sjedne omotana sa četiri džempera i hekla dok joj ne utrnu ruke.

Mi odemo pokorno kašljati u neki iole skriveni kut te palače propuha i čekamo da se dovoljno smrzne kako bi otišla u krevet, što biva čim završi Zabranjena ljubav koja je pak dovoljno edukativna da se troši struja na TV-u. Struja koju MI plaćamo.

Ne smijem biti bezobrazna, eto ipak je ova dva zadnja dana peć stalno upaljena i ne prozračuje toliko. Jer je sirotica prehlađena.

(zlurado kašljucam iz prikrajka)

...