Mama i mačak

Svako moje jutro slijedi neki uzorak koji se ponavlja iz dana u dan s malim odmacima. Viđam iste ljude  na istim  mjestima, različita raspoloženja ali svejedno slijede svoje svakodnevne rituale.

Tako primjerice, rano ujutro viđam jednoga dunda kako šeta svoju žutu labradorku. Dundo nosi lijepih godina, a ni Cige  (labradorka) nije baš ko rosa.

Dundo je ozbiljan i usredotočen na šetnju, tu i tamo se kome javi, ali Cige je druga priča. Ne treba ti nego je pogledat, evo je maše repicom sva sija od radosti što je netko primjetio. Kao da ima misiju uljepšati vam dan.

Ima nekoliko, baš sam se nasmijala. Stala je na vrata od Ploča pred mostićem i ne mrda. Prešo dundo i zove je. Neće. Gleda ga i ko da mu se , Bože mi oprosti - smije. On je iznova zove, zviždi, cokće, srdito lupa nogom, ma ke. Ne mrda i možeš je lijepo ubit.

I kad se vratio nase da je zakači za povodac i po svoj prilici na silu otpoteže, moja ti se Cige zaleti i protrči kraj njega na drugu bandu veselo ko curica.

Zabestimo je i zaletio se za njom, a ona vrti repom ko propelerom i sija od sreće što je nadmudrila svog starog prijatelja.  Nastavili su polako, odmjerenim koracima put doma. On roncajući, sve joj nešto  spočitava, a ona uza nj svako malo podigne glavu da ga pogleda i mahne repom. Podsjeti me na pokojnoga Smoju i njegova maloga kompanja.

Oboje vremešni, nose svoj teret godina zadovoljno i polako. Imaju svoje šetnje, đegod se malo posvađaju, đegod nasmiju.

Drugi dan sjedim u Laure i gledam dječicu kako trče nizbrdo u školu, neki raskuštrani ko pilići, još topli od postelje. Drugi uređeni, utijani, svaka dlaka na svom mjestu. I onda naleti momčić, frizurica na bodlje - zalijepio je gelom, a roba na njemu dva broja veća, pravi mali gangsta raper. Prosuše mu se knjige iz rusaka, sve ko jedna. Umalo se nije cijeli polomio. Krepali smo od smijeha, a on se jadničak zacrvenio, trpa one knjige nazad i puše na život otežao od pustih briga. Ma ajde, govorim mu ja, važno da si ti frizuru uredio.

Sav se naduo od ponosa, i odma pokazuje kako mu torba ne valja, čovječe, nekakav glupi patent, otvara se,  čovječe... I ode, ko šijun je odletio u grad. Pa ga ne bi cijeloga izmečila od dragosti .

Nakon njih silazi jedan vremešna gospođa, ide u spenzu. Nešto je slaba na noge, pa joj treba dodat ruke da siđe na put. Vazda se nađe neka dobra duša da pritrči i podupre je dok silazi. Stalno je vesela i od volje, usprkos bolesnim nogama. Ma isto joj je milo kad priskoči kakav maldić u pomoć. Onda je još veselija, pa se šali i nasmije cijelu balicu koja sjedi u Laure na kavi.

I da si najgore volje, takvi prizori ti promijene raspoloženje.

Evo me hripljem, kašljem, balim, režim na sve što se miče.

Visa je podnijela izvješće, prilično laskavo rekla bih, no... drago mi je samo da nije uletjela u jednu od onih orkanskih svađa koje počnu sa onim :

-Mama kopale su mi po stvarima...
-Zato što si mi uzela maicu...
-Ti si mi je dala ...
-Nisam nego posudila...

Da bi se nastavila mojim vikanjem na njih, njihovim plačem, čupanjem i na kraju završi lavljom rikom najljepšeg i najpametnijeg muža na svijetu, ili nekome mačak naprosto skoči na glavu.

Cura me nazove i kaže - Ja sam tu. A ja panično trčim oprati kosu, jer sam kao po nekom prokletsvu, sve blogere upoznala naoprane kose.

Izgrlile smo se. Izljubile smo se. I još jednom izljubile za Libertin.

Onda sam se ja namjestila s kavicom (možete li vjerovati da ni ova kavu ne pije!) u strateški položaj – napola okrenuta njoj, napola okrenuta kompjuteru da sve pretresemo.SVE.

Kakva mi je Libertin, kakva mi je Franceska, kako je Eugenio genijalan, a Babun dosadan (hehe – eto ti sad)...

Moje je najmlađe dijete upeglačilo svojom nogometnom ovisnošću, mačak je prvo samo gledio. No onda je izveo sve svoje trikove, od maženja, igranja, ljubljenja, hodao iza nje na kauču, penjao se svud i svakud i na finimentu, jer ga nismo obadale, je počeo rušiti čaše u kuhinji. Kretineto.

Najljepši i najpametniji je uletio u kuću, u svojoj maniri, derući se sa vrata, tako da se ženska od straha ukočila na mjastu, a onda je u skoku preletio dnevni boravak da bi aterirao na moju malenkost i podario mi tkzv, Filmski poljubac a-la Cary Grant ( to su oni što samo zalijepe usta na usta i tako stoje cijeli minut).

Nakon toga su došle dvije starije dame iz škole i završio je sa hrveći se i škakljajući sa srednjom na podu . Ručao je, pa je pio pivo i bezobrazno nas gledao, dok se napokon nije pokupio u kamaru ubit oko.

Iskoristile smo gužvu i šmugnile u grad.

Tu smo mog brata atakovale da nam posudi svoju N80 Nokiu, jer sam ja naravno, zaboravila foto aparat. I sad mi šašavica ne da objaviti slike, a baš je slatka.

Divile smo se povjesnim znamenitostima i suknji jednog postarijeg gospodina, koji je nosio s toliko prirodnosti i dostojanstva da, u stvari i ne upada toliko u oči.

Fino čovjek obukao teksas suknju, onako solidne dužine, a na noge ukusne crne sandalice s peticom, i još nalakirao nokte žarko crvenim lakom.

Malo je ćelav na potiljku, ali se snašao tako što je svoju merlinski plavu kosicu sprijeda upleo u dredove i svezao ih na vratu. Šesno čeljade, čudo jedno.

Ostatak znate, da se ne ponavljam puno, uglavnom smo se nakokodakale. Iako je cijelu noć provela u busu cura je vedra, vesela i komunikativna. I pored svih problema, i pospanosti, ostavila je i na mene i našu Beruliu jedan izuzetno pozitivan dojam.

Eto na.

Čekam te jopet. I dovedi mi Libertin :)

Sad idem isplanirati atentat na pilota. Leti čovjek, leti...

Taman malko narastu i onda se jedan slomije, i to do živca.

A žao mi ih odsjeći, baš sad kad sam ih fino isturpijala, onako u kockicu i još sam namjeravala naručiti od Avona onaj French Manicure set.

Nikad mi nije bilo jasno kako one žene mogu išta raditi s tolikim kandžama?!

Vjerojatno ne ribaju šporete, ali ipak...

Kako ne poderu najlonke? Kako dupe obrišu za milu majku? Vjerojatno i ne idu na wc, te su radnje preproste za takove dame.

Pokušavala sam ja svašta, čak i  sa rukavicama raditi po kući. Jeste probali kad prati suđe sa gumenim rukavicama? Za pteročlanom familijom? Gdje je sudoper STALNO pun. Ne, nemam perilicu, niti je imam gdje smjestiti.

Rezultat je pola suđa porazbijano, jer nemam osjećaja, rukavice u smeću i nokti opet polomljeni.

Ili obući dijete koje ima stopedeset obrtaja u sekundi, zakopčati ga, dok u isto vrijeme pokušavaš  držati na odstojanju njegov/njezin slinavi nos ili zube od svoje brade.

Namjestiti krevet? Sjeckati luk? Guliti krumpir? Prati pločice u kupatilu? Pomusti kozu? Mislim moguće je, ali koza nije baš oduševljena i dobija razne ideje kako da upotrijebi rogove.

A eto, ja baš hoću fine nokte. Najljepši i najpametniji voli kad su mi onako poludugi, zaobljeni, premazani koraljno crvenim lakom.

Dok se nisam udala, radila sam u kuhinji, gdje je naprosto nemoguće imati elegantne nokte. Kad sam rodila, opet sam ih okljaštrila. Nekako i možeš sa bebom dok je jako mala, ali čim se počne ritati i vrtjeti čak i  najopreznija mama će ogrepsti  malog drekavca.

 A ja baš oću nokte. I oću, i oću. I puko mi jefilm!

Kupila sam jučer umjetne. Fine i dugačke, već obojane French Manicure stilom, sa malenim cirkonom u uglu. I jesu šesni, pari da su od cukara kako su slatki.

Najljepši i najpametniji se oduševio. Rekao je da su mi ruke sad kao kod porno dive.

Usra mi se u merak.

Vesele se ljudi, pjevaju, zapjevaju, zavijaju. Aj neka, vjenčanje je ipak Ko je meni kriv što stanujem iznad poslovnog centra sa restoranom baš za te svrhe.

Istina, malko su pretjerali sa onom ZRAČNOM SIRENOM i to baš u vrijeme popodnevnog počinka. Koji mi TREBA, jer nakon kuhanja ručka i inih kućanskih poslova još i radim drugu smjenu.

Trube autima, zaustavljaju promet. Ma i to je ok. Ma kud baš onda kad ja idem na autobus? Prvo se dernjaju i tule onom sirenom cijelo božije popodne, a sad mi i put prepriječili.

A to je bio prizor.

Neka se kokoš u crvenoj haljini, izblajhane grive popela na krov golfa (ili pasata, ne znam sad), dva mulca sjede na prozorima i drže je jer ona , narafski, svaki čas klizi.

Htjela sam joj predložiti da zadigne haljinu i sjedne golog dupeta, pa će vakuum efektom ostati malko duže na krovu, ali bili su u balunu te bi to za njih bila viša matematika. I vjerojatno bi još i batine dobila.

Napokon sam se ukrcala u bus i dotruckala do grada. U koji nisam mogla ući, jer je ista ekipa baš tada ulazila u grad. Pred njima harmonikaš, a oni u rasplesanoj, raspjevanoj povorci cupkaju i plješću za njim. Za svaku pjesmu stanu. Svakih par metara. Kokoši u crvenoj haljini nije bilo, biće im ispala putem.

A ništa. Sjedi i čekaj. Nakon kojih po ure sam ušla u grad, popila kavu u ugodnom društvu i dakako, zaboravila na svadbenu povorku, da bi na izlazu iz crkve sv Vlaha uletjela pravo među njih.

Čovječe.

Kao u filmovima o divljim plemenima sa Bornea. Plešu oko mene, kliču, mašu štikalma, buketima (znate da u Srbiji te bukete zovu – bidermajer? :D), grudnjacima, torbicama, zastavama, bocama...

-Nemojte ljudi, ja vam ništa ne valjam, em staro, em masno...

- SVAKI GRAD NA NAŠEM MORU IMA SVOGA LEEEERAAAAAAAAA

- Ma ne valjam vam ja, pozlit će vam, još ako se poslije napijete ladne vode...

- LERO LERO LERO LERO LEROOOOOOOOOOOOOOOOOO

 Jedva živa.

Ovaj put ništa od šetnje kaldrmom između malih dućana, i zurenja u zelene brzace Neretve sa starog mosta. Pljuštalo je nemilice, tako da smo se ograničili na žderanje pred ekranom.

No da krenemo od početka. Putovanje je proteklo mirno, najljepši i najpametniji je uživao krstareći novim (starim) autićem audićem i malko slinio za jednom mečkicom s500 ili 5000... hm, nebitno. Uglavnom, nije ga se usudio preticati iz čistog strahopoštovanja prema uzvišenoj krasoti i velebnoj aristokratskoj pojavi na cesti. Ja sam malko blenula otvorenih usta. U njega kako cmolji, ne u Mercedes.