Mama i mačak

Pripadam nekoj nesretnoj pasmini koja će umjesto na izlog sa cipelama prilijepit nos na izlog sa knjigama. Tako sam se prošli tjedan počastila literarnim draguljčićem kineske autorice (Xinran – Dobre kineske žene) u kom govori o položaju žena u Kini. Ne o trendsetericama, kojih imamo i mi sami za izvoz, ne o poslovnim ženama koje čine možda svega 5 % ženske populacije u Kini. Piše o ženama u zabačenim selima, koje ne poznaju pojmove kao što su moda i šminka, pa čak ni osnovne higijenske potrepštine. O ženama koje su na leđima iznijele sav teret Maovog režima, krutog tradicionalizma i muškog šovinizma. Nisam feministkinja, niti tomu naginjem, neću sada trubiti o ravnopravnosti i pravima žena. Nego o apsurdu.

Isti dan sam prelistala jednu od onih 'žutih' tiskovina, u rangu slikovnice (puno slika – malo teksta). Pola časopisa se bavilo dežurnom 'jadnicom' Vlatkicom, a druga polovina o sirotim samohranim majkicama koje kriju ime oca bebe, ali zato ne kriju marke preskupih prnja kojima se kite. Xinran je pisala o obitelji sa osam djevojčica koje dijele samo jednu gornju odjeću. Ostatak vremena provode u kući u tkanju i šivanju odjeće, te obuće za braću i oca, dok majka radi na polju. S nestrpljenjem broje dane kad će na koju doći red da nosi odjeću i pomaže majci u poslovima van kuće. Kad stasaju dovoljno, otac ili neki od braće će ih trampiti u susjedno selo za novu ženu ili grlo stoke. Ta su djeca kao i sva druga, zaigrana, puna smijeha, neopterećena spoznajom o vanjskom svijetu, i bolje za njih.

To se događa na drugom kraju zemaljske kugle dok naše drage mame i kćeri uzdišu nad sudbinama raznih Rosa, Esmeralda i Felisa. Dok se naše Vlatke bore za pravo nad svojim skupocjenim krznima, a naša se vlastita djeca namjerno izgladnjuju da bi dosegli standarde manekenskog trupla. Na kojem putu su nam poispadale prave vrijednosti? U koju su draču zarasle? Dobro ćemo se isparat dok ih ne nađemo, ako ih uopće pođemo potražiti.

Išla ja jučer sa sveki u spenzu, što znači da smo bili u svakom vražijem supermarketu u gradu, uključujući Lidl i Getro koji su u Župi.

No dakle. Dođemo mi na kraju doma zdrave i žive, zvoni telefon. Netko je zvao samo da pita je li naše auto bilo parkirano ispred Keruma. Znam da nikog nisam takla, ni pomirisala. Zašto onda to pitaju? Lijepo mi se sve okrenulo.

Malko kasnije me zovu iz prometne policije s istim pitanjem.

Ja – A zašto, mogu li znati?

PP- Dobili smo dojavu koja vaše auto dovodi u vezu s jednim oštećenjem.

Ja – Ja nisam nigdje i nikog udarila.

PP – Mi smo dobili dojavu.

Ja – Pa postoji način da se to utvrdi.

I da ne duljim, dođu oni s metrom, fotićem, a ovo moje jada od auta ne da je izgrebano, nego istrugano sa svake moguće i nemoguće strane, uzbrdo i nizbrdo, možeš križaljku rješavat na njemu.

Mjere, gledaju, pa se malko ispričavaju, jer je očito da su ogrebotine stare i nemaju veze s onim tamo. Na kraju mi pokažu cedulju koju je netko, pazite ovo, ostavio na vjetrobranu oštećenog auta, slijedećeg sadržaja :

'Ovaj auto vas je udario ... i u nastavku moja registracija.'

Super. Sad znam recept – tresnem u nekoga i samo prepišem registraciju neke izgrebane krntije u blizini, pa priljepim oštećenome. Ljudi se ispričavaju, ja potpišem izjavu, sveki je svjedok i to je to. Samo sam ja sad ljuta ko puška i ubuduće nosim šmajser ispod sica.

Napokon sam postala vlasnikom roze iskaznice kojom mi biva omogućeno samostalno upravljati motornim vozilom. Zahvaljujući najstrpljivijem instruktoru na svijetu, a sad ću iskoristiti ovu prigodu (to ono ko djeca kad igraju Noru - Foru) da ga pozdravim i zahvalim se. Evo : Dundo Ivica HVALA. Znam da nije bilo lako, ali sad je gotovo.

No, dvije godine ne smijem voziti sama iza jedanaest naveče do pet ujutro, osim u društvu iskusnog vozača. Najzanimljivija stavka te zakonske odredbe je da ne smijem voziti u društvu svojih vršnjaka da me ne bi pričom i smijehom ometali u vožnji. Jer smo sa osamnaest još tinejdžeri. Molim vas neka netko kaže dundama i tetama iz HAK-a, autorima slikovnice koja nam priopćava ova važna upozorenja da ima eto glupana, koji polažu u 'najboljoj' životnoj dobi, pa je poželjno da voze u društvu vršnjaka, jer su im roditelji zauzeti penzionerskim putovanjima i uzgojem sobnog bilja.

Slijedeća pogodnost koju mi donosi roza iskaznica je da se više neću morati karocati autobusom. Barem ne iz Cavtata do Grada. Osobito onim jutarnjim u sedam. Ionako bude prepun, a osobito je zanimljivo, da ne kažem avanturistički, se voziti kad pošalju muzejski primjerak s kojim sam i ja u školu išla. Pomnijim pregledom bi se još našla i žvaka koju sam prije dvadeset godina zalijepila ispod sica. Još kad sam vidjela da je čak vozač onaj isti, pomislila sam da sam upala u neki bezvremenski džep ko u Star treku, samo mi je falilo da sretnem samu sebe. Nije čovjek kriv, pošteno odrađuje svoj staž, ali vozilo je... Što da vam rečem? Već u samom Cavtatu je bio pun, na Mećajcu te na Zvekovici ih čeka još najmanje po dvadeset, a Župu da ni ne spominjem. Od Mlina više nije ni kupio putnike, ostali su zaprepašteni gledati za nama u nadi da će im stati onaj konavoski, i sam pretrpan.

Zašto? Završila sezona, pa ne trebaju udobni autobusi kad nema turista. Mi smo naši, domaći pa možemo kako bilo, što ima veze. Evo, opet sam se najedila. Što mi je ovo trebalo?

... od Tonkice: 7x5

5 stvari koje volim:

(da ne bude patetično izostavit ću obitelj i mačke, jer se to podrazumijeva)
_glazbu, ne mogu zamisliti život a da mi nešto ne tutnji; iz kompa, auta, mp4...

_čitati, totalni ovisnik, posvuda ima nešto za čitati, od kujne do bathrooma

_filmove, apsolutni filmofil, čak i one crnobijele sa Keri Grantom i Gregori Pekom

_neskafe, ne pijem je previše samo jer sam je lijena praviti 65 puta na dan

_engleske Twinings čajeve, u hladne zimske noći potuku neskafe do nogu :)

5 stvari koje ne volim:

_zimu, ne godišnje doba nego hladnoću, totalno me paralizira

_muškarce tipa Tony Cetinski i Boris Novković, BLJAK!

_sapunice, a prisiljena sam ih trpjeti jer je sveki ovisnik, grint!

_komarce. Bože zašto si ih stvorio? Ja im uistinu ne vidim svrhu osim da nam beskrajno dosađuju.

_depilirati noge. Koja se budala prva toga sjetila?!

 5 stvari koje ne znam, a voljela bih znati:

_govoriti još nekoliko jezika

_ voziti barku

_pamtiti brojeve

_klesati mramor

 _puhati staklo

5 stvari koje me fasciniraju:
_kako ljudski rod može dati Pavarotija, Hitlera i lovca na krokodile u istom stoljeću

_glumci kao Meryl Streep i Alan Rickman –  sve su im uloge totalne transformacije, nevjerojatno

_kako su glupi ljudi istovremeno i tvrdoglavi. S takvima nikad na zelenu granu

_dokle može ići ljudska mašta? Salvador Dali, Tolkien... mogla bih do ujutro

_koliko ljudi umire od gladi a milijuni raznih novaca se troše na istraživanja tipa : koju glazbu najviše vole mlade junice pred rasplodom.

5 stvari kojih me sram:

_loš sam plivač, a čitav sam život na moru (što je češća pojava nego što mislite – masa ribara i mornara u prošlosti uopće nisu znali plivati)

_treba mi par sekundi da se sjetim koje je lijevo, a koje desno

_ vrištim na djecu kad imam PMS

_pogubila sam par zuba zbog čiste lijenosti

_ostalo se sramim kazati :D

5 stvari koje želim napraviti:

_otvorit art studio

_naučiti svirati gitaru

_smršati (malo sutra)

_nabaviti Svetu Birmu, ili makar Sijamku

_naučiti plesati latino plesove

5 stvari na kojima sam zahvalna:

(osim na životu i zdravlju svoje obitelji, jer se to podrazumijeva)

_na prijateljima

_na tome što postoji srebro

_ bez lažne skromnosti: na smislu za humor ( više me puta izvuklo sa samog dna)

_na tome što mačke predu ...mmm :)

_na ostatku zuba, udobnu krevetu i tome što me tamo ima tko grijati (parafraziram Isabel Allende)