Mama i mačak

Isla sam je posjetiti jucer, nakon skoro mjesec dana i tako me štufala, da sam jedva izdržala da se ne svadim s njom. Kad mame prestaju biti mame? Nikad, jasno.
Odavno mi nije roncala, pa sam imala strpljenja, a i južina je, svi smo živčani.

Prvo sam joj počela pričati što smo planirali, pa me je prekinula i rekla kako to nikako ne valja. Onda sam joj objasnila da smo se predomislili i da nećemo tako nego ovako, a ona je rekla da to ništa ne valja i da je ono prvo bolje, za koje je prije dva udisaja rekla da nikako ne valja. E sad valja.

Onda sam ja nahvalila moju kumu kako si je fino sredila stan, i za nekih tisuću eura u Bosni nabavila fine stvarčice za pod i jaknu kumu, zbog koje bi društvo za zaštitu životinja redom i ponaosob podobijalo čireve na želucu. Zinula je tako da joj se brada otegla do poda.

- Samo tisuću eura???!!! Tako je to s vama koji imate para, a šta je tebi tisuću eura, pa ti nisi normalana, ko je vidio tolike pare, kuku meni, nikad ništa od vas...-

Nastavila je mumljajući preko cigarete koje pali jednu na drugu i pipkajući za daljincem od četvrtg recivera od satelitske (u stvari drugog, jer prvi, treći i četvrti iz nekog razloga nemaju pristup programima koje ona gleda). Toliko o imanju i nemanju...

Prebacila sam temu na djecu i tu se smjesta pribrala i došla na svoje, jer ja, naravno, ne znam odgajati djecu. Kad sam je pitala što je to tako katastrofalno, nakostriješila se kao kokoš i rekla kako djeci ne treba davati novce da si sama kupuju (???), osobito ako novce dobiju od nekog od rodbine, pa gdje to ima, da cura od 13 godina sama kupuje bon za mobitel na kiosku (!!!), ili slatkiše u trgovini... I one uopće ne cijene ništa, jer je kod vas uvijek pun frižider i navikle su birati što će jesti(?!?!), gdje to ima, da u frižideru ima i salama i sir, i maslac i jaja...

Da je znala da imam i marmeladu, kolpalo bi je.

Onda je potegla čašu vina, govoreći kako vino ništa ne valja i kako ona radije pije bevandu, nego vino, al ovo eto od ove godine ne valja, pa je zaboli glava i ujutro mora popiti andol, ali joj se od njega uzlupa srce tako da joj treba i tableta za srce, od koje je uhvate živci tako da mora uzeti i nešto za smirenje,što je guši pa se nasrče inhalera za astmu ali onda je tronuta, pa popije čašicu rakije, to je zdravo na tašte, ali samo jednu. Onda je to sve začepi, pa zove očuha da joj donese Donat Mg, kako bi je otvorio. Popije čašu – ništa, dvije – ništa. Onda se najedi pa gemišta donat s vinom, i tako strusi bocu i sutradan se ne diže sa šolje. Nakon toga dva dana ne izlazi iz kreveta, jer je slaba, metastaze napreduju,ovisno koji joj se rak trenutno sviđa.

Ne znam kako sam došla doma.
Zaboljela me glava...mislim da ću uzet andol, ali nisam sigurna da imam tableta za srce.

Prošlog sam ljeta u Gradu vidjela Christophera Walkena.
Sjedila sam sasvim mirno u Fontane (u kojoj je odlična bijela kava 8 kn, a samo dva metra dalje, na Stradunu, će vam duplo naplatiti za sličan bućkuriš) i čitala svoju knjigu, kad je gospodin prošao. Uhvativši moj pogled prkosno se zapiljio, dok sam se ja pokušavala sjetiti odakle mi je poznat taj dedo. Oblio me val srama, jer se nikako nisam mogla domisliti je li to dundo Pero njiov iz maminog sela, ili čika Lazo iz Cavtata, ali taj je već odavno pokojni. Izgledao je kao i svaki postariji gospodin u tim godinama, opušten, sa popriličnim stomačićem, samo malko bledunjav, a crna ofucana majica je samo pojačavala dojam. Hlače (donji dio crne trenirke) je navukao skoro do pod pazuh, preko trbuščića i svezao ih iskrzanom crnom špigetom (žnirancem).

Iz Konavala nije, rukice su mu tanke gospodske i savio se u križima, tako da izgleda ko upitnik...ma odakle ga znam? A biće da i on mene zna, kad se onako izbečio... samo mi fali da me sad mama ugnjavi kako se nijesam oćela javit čoeku.

Pade mi na pamet da to nije onaj glumac, ali sam tu pomisao još brže odbacila. Pa ne bi ON izgledao ovako bezvezno!

Iste večeri je na TVu bilo izvješće o još jednom u nizu filmskih festivalčića u Dubrovniku i pokažu onog istog dedicu, samo je sada preko maice (one iste) obukao i crni sako. Preko volje se slikao sa nekim preznojenim hrvatskim redateljima, uzdrhtalim od silne časti i lepršavo odjevenim damama koje su se kezile u kameru kao u reklami za kaladont. Izgovorio je tri rečenice i dvaput kimnuo glavom, čeznutljivo gledajući u postavljen stol ispod suncobrana.

Sve mi je jasno, ali što se on u mene zagledao? Što je on od mene očekivao? Valjda da ću pasti u afan od silne radosti, što li? U životu od nikog nisam tražila autogram. Od ovih naših 'zvijezdičica' mi je već pomalo muka, kao i većini svijeta po Dalmaciji.

Jedno veče sam klinke odvela na sladoled u DolceVitu, pokraj koje je Alka otvorila svoj butik. Baš kad smo išle ća, Alkica iziđe iz butige i sjedne domaćinski za prvi stol. A nemaš je što vidit – šaka jada. Kad sam je pokazala curama, ona srednja se izbezumila:

- Ajme, mama je li stvarno? Ona Alka, prava pravcata??? Ajde traži autogram, mama moooolim te...je li stvarno prava'
- Ne znam, ajde je pipni, da nije od plastike...

Već me štufalo. Diva je primjetila da su se klinke uznemirile i do tada umorna od 'posla' odjednom je počela pozirati , zabacujući kosu, mahati manikiranim kandžama i gledati u neodređenu točku iza moje glave. I baš iza moje glave! Ova moja se ubila cereći se, e ne bi li je skužila. Ma kakvi... bila je prezaposlena izgledati slavno i nedostižno. Okrenula sam se i otpotezala malu iz ulice.

Prije mjesec dana sam vidjela Terezu na sred mosta od Ploča u devet ura uveče po grdnoj buri. Nigdje žive duše, samo ona i jedan dundo pričaju, a ja prolazim. Okretala se na sve strane svijeta očajno šarajući pogledom po pustoj ulici, popravljala kosu, afektirala i govorila mješavinom purgerskog i konavoskog narječja. A što? Sve u slavu svojih obožavatelja.

Par godina prije rata sam radila u jednom restoranu u Gradu, gdje je Bebek znao zalaziti. Svaki put u pratnji druge cure, manekenskih oblika. Nije ni jedna bila starija od dvadeset, a bojim se da ih je bilo i daleko mlađih. A što su vidjele u njemu? Oh da, sigurno ima dobru dušu iza one šakalske gubice, ne sumnjam u to. A one su to naprosto znale iz njegovog pjevanja i iz načina na koji je nosio čizme s visokom petom.

Zaključak:
Svijet je poludio.
Amen

I dan danas kategorično tvrdim da je Fićo nešto najbolje što je tandrkalo našim ulicama.

Samo se vi rugajte. Moja je mama vozila plavog Fiću, mnogo kasnije je moj očuh isto imao jednog plavog, pa su imali bijelog...
Kad je najljepši i najpametniji muž na svijetu položio vozački, njegov prvi auto bio je – Fićo. Žuti, sa crvenom mrljom od kita sa strane. I nekoliko udubina, čisto da mu održi imidž, kao magareće uši na sveskama nemarnih đaka. U početničkom je žaru stalno nešto čeprkao pod haubom, upoznavao se sa sklopom motora, stvarima koje prskaju ulje i benzin, prokuhavaju vodu na sred ceste i iskašlju vam dim u lice. Tu i tamo pojavila bi se nova populacija zamrljanih šarafa ne odajući porijeklo i pripadnost, te su istom završavali u kupinovoj drači do našeg dvorišta.

Najpametniji i najljepši je relativno, u razumnom roku savladao čaroliju obuzdavanja stotina konja, samo ih je bilo problem ponekad zaustaviti tamo gdje je on htio. Tako sam pri prvom jutarnjem pogledu kroz prozor znala u kakvom je stanju prošle noći došao kući. Lako je bilo Kevinu Kostneru naučiti jednog konja da dođe doma dok on pleše s vukovima, ali ajde ti ubijedi njih stotine odjednom dok plešeš sa zlatorožnim kozama, da se ne smiju parkirat u oleandrima.

Nakon Žutoga došla je VW buba, boje trule višnje, stara nekih petnaestak godina, moja žarka ljubav. Bila je trula, motor je krepavao u samrtnom hropcu, sjedala su pružala dom generacijama miševa, a falila joj je i šoferšajba. Mama samo što se nije onesvijestila kad smo doškropotali u toj starudiji u Konavle. Očuh je samo otpuhnuo i prihvatio se posla. Sa susjedom ju je pokrpao i prelakirao, tako da smo za tjedan dana ponosno probrektali kroz Cavtat. Sreli smo i bivšu vlasnicu na cesti, pa joj je moj najljepši potrubio da žena vidi kako smo dotjerali auto kojeg se ona jedva riješila. Žena je odskočila na zidić kraj ceste u panici, jer nam je kompletan auspuh ispao na cestu i buba je zaurlala kao prestrašena slonica.

Nakon što nam je progutala vreću novaca i živaca, moj je najpametniji zamijenio za Zastavu 101. Jednostavno sam se jednog dana vratila iz šetnje i zatekla tu prljavobijelu rugobu pred vratima, a mojoj ljubavi, mojoj bubi ni traga. Gorko sam tri noći plakala, a do danas nisam prestala roncati što nas je obje iznevjerio.

Zeku je sredio kao lutkicu, a ja sam mrzila sa još većom strašću. Registrirao je i vozio točno mjesec dana, kad mu je na magistrali u Platu izletilo neko blentavo pseto i zbunjeno se upiljilo u farove. Dakako, skrenuo je i zalijepio Zekom frontalno u kameni zid, napravivši od motora harmoniku. Pseto je otprašilo, a na cestu je izišao vlasnik obližnje kuće ( i paščeta vjerojatno) pa mu obzirno skrenuo pažnju da ne zadrži tu krntiju predugo pred njegovom kućom. Prošao je sa modricom od sigurnosnog pojasa i obećanjem da će ubuduće sve zgaziti što mu tako izleti na cestu, bez obzira na broj nogu.

Zeka je završila na otpadu, a mi smo ponovo bili na fiću. Bijelom. Taj mali div, nas nikada nije ostavio na cesti. Čak i kad smo kupili Kadet karavan, bilo nam je žao prodati ga. A najmlađa dama je tada imala dvije godine i odmjerivši kadeta okom stručnjaka izjavila je poslovnim tonom :
- Ovo nije Pico, ovo je avutic.

Nakon Kadeta je došli prvo novo auto - srebrna Fabia, ali se više nikad nismo vezali za auto. Zašto? Ne znam. Možda jer je sada tako jednostavno doći do auta, osobito novog. Možda zato što nema više čeprkanja pod haubom i viška šarafa...

Fića je sada rijedak prizor na ulicama. Dovoljno rijedak da ti zaigra srce kad vidiš nekog dedicu sa kačketom kako grčevito drži volan svog ljubimca, kojeg je godinama mazio i pazio, zadržavajući čak i najlon na sjedalima. Ipak je buba boje trule višnje ona neprežaljena.

Zaboravimo li mi ikada da su iza ovih nickova osobe? Ljudi od krvi i mesa, koje mogu jako zaboljeti i rastužiti nečije uvrede i grube riječi. Istresamo li mi svoje frustracije na tipkovnicu ne misleći da će to zaista utjecati na nečiji život? Ja mislim da nam se to sve češće događa.

Evo da ne gnjavim puno sa uvodom, reći ću samo da inspiraciju za ovaj post dugujem Putniku.

Kad sam počela pisati na Mojblogu nisam očekivala ništa. Počeh pisati čisto zato što se to može i što mogu u svako doba dana negdje istresti ono što mi je na duši, bez rizika da te netko prekida i upada ti u riječ. Zato što nije važno tko si, odakle si , kako izgledaš ni koliko novaca imaš. Nije važno jesi li mlad ili star, sam ili okružen obitelji i čoporom dječurlije (i mačaka, i mačaka).

Dočekala me je topla dobrodošlica blogera i sa jednakim žarom kojim sam pisala, počela sam čitati njihove postove.

Balerinina mama me je prva stavila za prijatelja. Nemezis i Garderobijerka su me oduševile svojim spontanimi prirodnim humorom, Japi svojim prirodnim nastupom, Argonaut dobrim starim Sfom kojega u današnje vrijeme trebaš svijećom tražiti.

Singerica osim topline koju dijeli nesebično, ima uvijek nešto zanimljivo, bile to ozbiljne teme ili Tihijeve avanture. Psihovjeverac će za svakoga naći lijepu riječ, makar se on sam loše osjećao.

Zec , Prepričalica i Smijeh su mnogima, ne samo meni, skrivili upalu trbušnih mišića od smijanja.

Davors nam pokazuje kako gorko može biti slatko i kako se slatko pretvara u gorko svojim odličnim mini dramama. Arsen je sigurno mnogima od nas ulio dosta samopouzdanja, kako postovima tako i komentarima.

Danny i Bhaal - morate priznati da bi bilo dosadno bez njih. Dugujemo im dosta dinamike.

Glede mede, nam Tonkica (nedovoljno) često priredi nešto zanimljivo, kao i Zvrndanaka.

Seraph i Lasta nam osim poezije poklone i koju nježnu notu. Ea, nas osim stihova može poučiti dizajnu i osobno joj mogu zahvaliti mnogo toga. Godfather je neiscrpan izvor informacija, bilo da se radi o mitologiji ili nečem prizemnijem,samo se pitam kud nestade u zadnje vrijeme. Morky lebdi negdje u međuprostoru svjetlosti i nas smrtnika, šaljući nam povremene bljeskove.

Krcko me svaki put iznova razveseli svojim pričicama, bilo da se radi o kokama ili o macama.

Dobru satiru nađem kod Baloncheta, iako nešto rijetko piše u zadnje vrijeme, putuje čovjek valjda.

Teta i Mutti su nam se nedavno pridružile, i već nakon par dana stekle lijepi broj čitatelja,(a to nešto i govori, jel'da cure?). Skviki i Doru jednostavno svi vole i čitamo što god i o čemu god nam pišu.

Da još nabrajam? Dijete, Hellion, sve cure; Razmažena, Ledena, Specijalna...

Umorih se brate...
Ne smijem izostaviti ni Blog ekipu kojoj zahvaljujemo postojanje naših blogeka. Od Libby, Ann, Philo, pa nadalje...

I znate što, slobodno sada udarite po meni drvljem i kamenjem, vi kojima se gadi kad neko nekog hvali. Dosta je bilo gađanja blatom. Meni svo koje sam se sjetila imenovati znače puno i ne propuštam pročitati štogod napišu.

Ne možeš negdje otići i vratiti se kući i djeci praznih ruku. Opće poznata stvar. I kao svaki savjesan roditelj, marljivo sam upregla kumu da me voza po Mostaru u potrazi za razumnim cijenama.

Ima otvorena pijaca sajamskog karaktera u Vrapčićima, samo nam se nije dalo gazati po blatu i kopati po prašnjavim štandovima. Da budem iskrena tamo volim otići jedino ako i kum ide sa nama. Samo zbog predstave koju izvodi.

Raskokodače se kao piljarica i cjenka umijećem romske udovice, isprevrće robu na štandu, maše rukama i na koncu ubogog trgovca prisili da spusti cijenu točno na sumu koju je odredio. Nakon toga mu dakako, plati punu cijenu i još ostavi bakšiš za kavu, pa se udalji sa zadovoljnim smješkom ispraćen udivljenim pogledima.

Šou nije rezerviran samo za pijacu. Izvede on to i u otmjenim restoranima, ako mu se primjerice svidi vaza u kutu ili slika na zidu. Kad smo ga pitali koji mu je klinac i zašto to radi, samo je slegnuo ramenima:
- Radi ciganluka, moja ti... –

Kad su se trebali vjenčati (to je ono gdje ja dođem kao kuma), svoju je buduću odveo u ekskluzivni butik sa robom uvezenom iz Pariza i ponovio scenu iz 'Pretty woman' . Prodavačice su hipnotizirano oblijetale oko njih, donosila se kava, kola, a ako ste gladni picerija je blizu, za čas ćemo mi...

Pozovemo moj najpametniji i njaljepši i ja, njih na večeru, a on dovuče gajbu piva, par litara vina, pakovanje mineralne, vrećice grickalica i tortu, da se nađe. Onda ožderani sjednemo gledati filmove i tada krene. Prvo kumu uhvati smijeh, onda ja pobudalim i počnem lupetati gluposti da bi se ona keserila još više. Njoj ne treba puno i uskoro se sruši na pod vrišteći od smijeha, a onda ovaj moj počne. Samo kraj njega nije zdravo stajati kad se smije jer mlati sve oko sebe. Onda se ona smije njemu, pa se on smije njoj, a ja se smijem njima, a kum sve to zgranuto gleda i zabrinuto kucka kumu po koljenu :
- Neka bona...neka, utuši se...Neka bona, pomalo...

Trenutno ga drži strast prema antiknim sitnicama i svako malo u kuću dovuče neki prašnjavi drveni užas ili pozelenjeli mesingani čudovišni oblik. Kuma dobija napade malodušnosti i zovne me da bi se izjadala, što na njeno gađenje završi mojim divljenjemprema fosiliziranim predmetima. Ipak, kad se očisti prašina, drvo uredi i prelakira, mjed izglanca, a anđelčići, cvijetne vitice i vodorige bljesnu spremna se i sama raznježiti. Samo se kao svaka prava žena, domaćica i majka drži svoga, pa kaže kako ta ropotarija ipak nije za modernistički ambijent njihovog obitavališta.

Zadnji hir je došao u obliku prastarog bijelog Opela kojeg je dao urediti po uzoru na original, sa original radiom iz šezdesetih i crvenim plišanim presvlakama za sjedala . Mis Ann na oduševljenje svih nas svog Fiata Tipo zove Fufutipo. Po uzoru na to mi smo krstili kumovog Opela. Kad netko kumu pita kud ti je Guzda otišo ona ladno odvrne:

- Voza Fuficu po Mostaru.

Moja kolegica sa posla je teški ovisnik o žutoj štampi, takozvanim 'Slikovnicama'. Često me iskreno obraduje kupnjom novih izdanja, jer sama ne želim bacati novce na to. Kao danas. Upišala sam se od smijeha.

Prvo mi je pogled privukla sličica kontroverzne ličnosti tajanstvenog identiteta, prozivane i na našem blogu, Lane Pavić. Oskudni tekst pokraj sličice nije razjasnio misteriju , ali me je prosvijetlio informacijom da se dama razvela nakon dvomjesečnog braka i to sve ima neke veze s Budimpeštom, ako se ne varam.

Sa slijedeće stranice su me u očne mi jabučice tresnule grudi one Slađahne, poznate po svojim prvenstveno prsatim nastupima u medijima, zhvaljujući sredovječnim krizama nekih urednika (dooobro, dooobro, čula sam da je pogled na dekolte novo čudo homeopatske medicine). Pokraj sisa tekst : 'Ja baš volim narodnjake, odrastala sam na njima...' i nedavno je baš posjetila jedan klub sa njenim prijateljem Srećkom Vargekom i on je oduševljen...

Vjerujem joj svaku riječ. Još malo pa će Lahne i Slađahne postati naše 'Narodno blago' i lokalni folklor.

Onda je tu bio i skromni osvrt na komentar naše bivše pornoglasne zvijezde na video naše nove pornosapunjave zvijezde. Samo se nasmiješila i lagano klimnula glavom u znak potpore... Ma nemoj?!

Tada sam preskočila modne kritike i pohvale, pa prešla na drugu Slikovnicu. BINGO!!!
Misterij je razjašnjen! Pažljivo molim:
Gospodična Pavić je BIVŠA LOTTO DJEVOJKA.

Sad mi je srce na mjestu. Doma sam došla sretna i puna elana, kako ću vam prenijetu tu važnu vijest, a onda me dočeka registracijska poruka. Ma sve ok, ali kategorizacija me baš dobrano zbunila. Gdje da se svrstam? Nije politika, nije sport, nije klađenje, tu i tamo kažem nešto o nekoj knjizi i filmu, ali opet nedovoljno da se tu svrstam... Moda mi je strani jezik, dnevnik ne vodim, nisam ni aktivistica, ni doktor...a mila majko šta sam ja onda?

Ništa za mame i mačke? Ulažem protest da znate. Morala sam se podvrstati u zabavu i life stile (koji life stile - Vodite mačke a ne rat?).

Sad ste me propito štufali i odma idem leć.

Ja sam stari zaljubljenik u Mostar. Ta je ljubav preživjela rat i sada je još jača.
Volim one kaldrme i miris dima od ćumura koji se zimi izvija kroz magle s Neretve.
Ima rijeka... Ja sam i rođena na jednoj od najromantičnijih rijeka, Lijepom Plavom Dunavu, ali Neretva me uvijek iznova osvaja svojom britkom ljepotom dok pjeni kroz hercegovačke litice. Zelena kao smaragd i surovo hladna, hipnotizira me i mami svojim brzacima da bih opčinjena patila za strmim joj obalama sve dok se ponovo ne vratim.
Ostavlja mi u grudima tihu sjetu, kao da me urekne sevdahom.

Ne smeta mi ni što onaj most više nije isti. Ista je kaldrma, izlizana i prisna, kadra da te posvoji i obori (koji put i na dupe – pogotovo ako je kišilo) svojom materinskom dobrodošlicom.
Bošnjaci i Hercegovci su nadaleko poznati kao gostoljubiv narod, ako vam nije jasno o čemu govorim vrijeme je da prošetate Mostarom. Mali dućančići načičkani niz ulicu , presijavaju na suncu bakrenim vezom u bazarskom šarenilu suvenira. Slike mosta su često obilježene šipcima (narovima) koji rastu uz obale, a osim na uobičajenim platnima, naslikane su na maštovito odabranim komadima starih prozorskih kapaka ili drvenih kapija.

Ako pak, volite nešto s jačim tonovima Orijenta, tu je i dućan sa ćilimima, vazama, jastucima i prostirkama .

Ono što mene oduševljava kod Mostaraca je da često u tim dućanima i nema nikoga. Dućandžije sjede na klupicama i uživaju na zraku, ispijajući fildžane jake kave. Ako se zaustavite pogledati izlog prvo će vas ponuditi kavom i pričom, dovodeći vas tako u blaženo stanje gdje vrijeme teče polako ili je skroz stalo. Za trgovinu se ima kad. Pa ako i ne kupite ništa, ako prođete tim putem sutradan pozdravit će vas kao stare prijatelje.

Ipak, odjeci rata ostavili su gadne rane koje zjape na svakom koraku. Ne mogu uopće zamisliti obim tolikog razaranja. Mostarci su već navikli, i pokraj toga se prolazi komotno, ne osvrćući se, ali nas povremene ljubavnike te amputacije još bole.

To me dakako ne spriječi da popijem najbolju kavu u Mostaru, u Bodyguardu ili u prekrasnom ambijentu Arabice (koja ima na zidu kožu našaranu zebra prugama- Undercover krava).

Ako želite dobro, a u razumnoj cijeni jesti, svakako preporučam Manđariju . Izbor jela je toliki da se dobrano napatite dok odlučujete , a porcije su bezobrazno obilne. Usluga je profesionalna i nenametljiva, a kvalitet... pa reći ću samo da im je salata od hobotnice bolja nego igdje u Dubrovniku.

Album sa sličicama možete vidjeti, ovdje.

Miss Ann i Mama-kuma su mi velikodušno dozvolile da stavim i njihove slike, a mene nećete lako vidjeti (ne stanem u jedan kadar) :))
Torta je bila za rođkas odsutnog supruga drage nam Miss Ann. Kupila je, mi je uslikali, njemu sliju poslali i onda je u slast smazali.

  Napokon bez djece. Napokon bez muža. Samo ja i moje prijateljice. Uživamo i lijenčarimo cijeli dan. Švrljamo okolo, jedemo, kiselimo u mondenim studentskim kafićima. Gledamo najnovije DVD ove, naravno piratske. Pijemo Earl Gray čaj i mostarsku Žilavku, najbolje bijelo vino na svijetu što se mene tiče... Ma ko mi ovo može platit?

  Što on radi? Zašto me ne zove? Sto posto nisu prostrli robu, a pada kiša....Neće se sjetit ni prostrijet je na malu žicu, ni sušit je na termoakomulacionoj... Sve će se umidavit i dočekat će me kadin pun pljesnive robe. Ko zna jesu li išta jeli danas. Vjerojatno jesu... I to pomfri iz vrećice i jaja , a zagorene tave kao da ih gledam... Nisu ni mačkove zdjelice oprali, hrana mu se skorila u njima, a on gladuje jer ne želi jesti iz smrdljavih zdjelica. Ona srednja gura šporke čarape u ormar i sve usmrdi, ona mlađa samo ždere, a starija se ne okreće u kući...

  A što je meni ovo trebalo? Jesam li mogla lijepo stat doma i da sve konce držim u rukama? Samo se nerviram cijelo vrijeme.

  A sutra on dolazi s onom srednjom, a doma će ostavit svekrvu sa najstarijom. Kuku meni...Kuku meni...

Odgledala i ja sinoć Gejšu. Knjigu sam davno pročitala, tako da baš i ne primjećujem neke bitne razlike. Film nije neko nezaboravno ostvarenje, ali scenografija i kostimografija je predivna i tu sam doista uživala. Ono što me je nasmijalo je to da su svi glumci Kinezi. U američkom filmu. O Japanu i japanskoj tradiciji.

Nije da se nisu tražili japanski glumci. Prvo jako malo ih govori razumljivo engleski, a drugo Japanci su čudan svijet. Hoću reći, njima baš i nije laskalo što Amerikanci snimaju film o nečem tako neodvojivo njihovom, duboko utkanom u tradiciju i folklor. I to po knjizi nejapanskog pisca. Pa lijep je film. Baš nas briga, nije to Kurosawa.

Dok se navodno razvijena Europa gušila u smradu knalizacije koja je u slobodnom padu tekla ulicama, gajila buhe, stjenice i uši kao kućne ljubimce i krepavala u epidemijama kuge, Japanci su se kupali triput na dan, hranili zdravom makrobiotičkom kuhinjom i pisali najljepšu poeziju svijeta. Usput su se malko i ubijali za prevlast, čisto da im ne bude dosadno.

Toliko kontradiktornosti u jednom narodu... Bilo koji od japanskih velmoža bio je u stanju odrubiti glavu slugi jer ga je polio čajem, istovremeno napisati pjesmu u slavu rascvale šljive i usput si odrezati mali prst jer se osramotio kad je planuo ubivši slugu. Ili napraviti kikiriki ili što već, tako da si prospe crijeva i otrči van držeći ih u rukama da se ne osramoti prljanjem lakiranog poda.

Najveći majstori kaligrafije dolaze iz Japana. Virtuoznim potezima kista oslikavaju svilu, brižljivo čuvanim priborom u lakiranim kutijicama od bambusa...

Nedavno sam čitala jednu od njihovih čuvenih 'Knjiga sa uzglavlja' , navodno jako erotskim. Ako vas uzbuđuju beskrajni opisi dvorske etikete starog Japana, boje slojeva kimona i cvjetanje trešnje.

Ljubavnici su komunicirali dopisujući se haiku stihovima, koje bi obično čitali pred cijelim društvom i tako pokretali otvoreno nadmetanje u pisanju dosjetljive poezije.Naročito su cijenili kinesku poeziju i u njenu slavu su svako malo pokoravali Kinu u groznim krvoprolićima.

Kad kao turisti dođu u Dubrovnik, gledajući ih nikako to sve ne mogu spojiti. Stalno i svuda idu u gurpcama i žvrgolje kao jata vrabaca, onako malešni sa šeširićima i kišobranima. Stalno škljocaju fotoaparatima i neprestano se zahvaljuju uz naklone, ne prestajući se smješkati.

Tata moje kume je imao priliku ugostiti jednog Japanca pedesetih u sarajevskom Judo klubu. Da im pokaže kako se u Japanu trenira...

Na treningu se našao neki Jalijaš i u prezentaciji ga podmuklo, s leđa srušio na pod, naočigled čitavog kluba. U slijedećem potezu Japanac mu je mrtvo hladno slomio ruku, uz osmjeh se ispričavajući da su takve stvari normalne na treningu...događa se.

Navečer su ga izveli u grad. Znate kakav je narod u Bosni, stalno vas nutkaju s nečim... Te oćeš pit, te oćeš jest... A u Japanu je odbijanje gostoprimstva smrtna uvreda domaćinu. Nesretnik je tu večer pojeo ravno dvadeset i pet ražnjića i popio litru i po vina. Kući su ga odnijeli na ramenima dok je putem pjevao japanske narodne. Sutradan je zagrlio kuminog tatu i sa izrazom doživotne privrženosti u očima profrfljao:

- Now my friend, only soup for me...

Kumin veliki vučjak.

Većina meni dragh ljudi luda je za vučjacima ; moja mama, moja sestra, moja kuma... poznato je da ja više volim mačke, ali kad bih mogla imati psa bio bi to definitivno retriver ili buldog. Kao dijete imala sam vučjake i valjda sam ih izguštirala, a osim toga stravično se bojim agresivnih pasa te je sasvim razumljivo da su mi lijeni buldozi i razigrani retriveri draži.

Jučer sam imala privilegiju šetati s Miss Ann, kumom i njenim manjim vučjakom, poznatim kao Svudoser Uništavatelj. Kuca se ponašala sasvim pristojno i civilizirano za razliku od nas koje smo se čitavo vrijeme kliberile i privlačile pažnju. Počeh ja o pasovima...

Kod mog dede u Slavoniji uvijek je u avliji bio vezan oštar vučjak kojem nisam smjela prići. Ta se tradicija održavala do rata. Sad nema ni dede ni vučjaka...

Elem, kad je moj tata bio tinejdžer jedan u nizu avlijskih čuvara je uginuo. Tatino društvo vukovarskih štemera je suosjećalo sa ortakom i da bi ga nekako utješili odveli su ga na pijanku ranom zorom.

Prolazeći pokraj neke otmjene kuće primjetili su da uz otvoren prozor sjedi ekstravagantno ošišana pudlica boje šampanja. Jedan od fakina zgrabio je siroto kuče i skrio ga pod jaknu a da nije stiglo ni skviknuti. Moj je tata bio oduševljen.

- E taman! Naš Asko otego papke, a matori je ko lud bez kera.

Tako je namirisana pudlica završila u dedinom dvorištu, zatvorena u šupi za ugalj. Tata je samo kazao da je donio kera i navalio na sarme. Deda je nadrobio suhog kruha u plehani lavor, zamastio lanjskim čvarcima i zalio vrelom vodom od spirina, sav sretan zbog novog ljubimca. U šupi ga je dočekao slabašan cvilež od zamrljane životonjice koja je prestravljeno drhtala na hrpi uglja. Vratio se u kuću i tresnuo onim lavorom na stol.

- Jes ti kazo da si kera donio? -
- Jesam...- ustima punim sarme odgovori moj predak.
- Ono nije ker nego parcov i nemoj da ga zateknem sutra u avliji!

Ispostavilo se da je neka stara frajla Švabica dala polijepiti oglase na sve izloge u kojima je nudila grdne pare onome tko nađe njenu klajne Fufu. Naravno, ekipa koja je 'pronašla' ubogu Fufu je požurila da ju savjesno vrati zabrinutoj vlasnici. Žena samo što se nije obeznanila kad ju je ugledala onako prljavu i izgladnjelu, premrlu od straha. Dečke je počastila kruškovcem iz sitnih kristalnih čašica u salonu zastrtom perzijskim sagovima i prepunjenom bidermajerom. Nagradila ih je obilatom svotom novca,a Fufu je ubuduće sjedila iz zatvorenog prozora. Redovno su provjeravali.

Moja mama (u Konavlima) nije bila tako izbirljiva u pogledu pasa, mada je bar jedan vučjak bio u điru. Imali smo jednog Garova, kojega nam je doveo neki opančar sa Sitnice, pješke se spustivši sa Bjelotine niz Konavoska brda. Po njegovoj priči pas je odličan čuvar i jako opasan. Istina. Ljudima koji su kasnije prolazili cestom pokraj naše kuće ledila se krv u žilama. Garov nije umio lajati. Mislim trudio se on, ali je to lajanje nekako završavalo u pjevnim tonovima zaobljeno u promuklo zauvijevanje. Noću bi se popeo na krov svoje kućice i počinjao s programom. Nije to bilo klasično zavijanje na mjesec, da ne bude zabune. On je sirotan, bio uvjeren da laje kao i svi drugi psi, samo je imao govornu manu.

Bucka je s druge strane lajala sasvim pristalo i resko, ali je bila zrikava. Lajala je na prolaznike glave okrenute u stranu, tako da su ljudi zastajkivali pokušavajući odgonetnuti što se to krije u grmlju. Što se više ljudi zaustavljalo, ona je mahnitije lajala (na njih), a oni nagađali je li satjerala kunu u rupu ili se u grmlju krije uplašena mačka. Nesretnica nije voljela strance, ali je prema drugim životinjama bila izuzetnio nježna. Naš stari mačak ju je znao izbaciti iz kućice i on sam leći unutra, a kokoši bi joj pojele sav obrok ukoliko je nisam osobno čuvala.