pet - 28.03.2008
Što je muškarac bez BMW-a
Čudo ti je naš čovjek, mislim Dalmatinac. Oće se on lijepo uredit i spravit, ali daleko je to od slike u svijetu popularnog 'metroseksualca' koji njeguje kožu, depilira se i čupka obrve u kozmetičkim salonima. Ante Tomić je to lijepo objasnio rekavši kako su svi ti metro-homo-bi-vaki-naki seksualci u nas stručno svrstavani u jednu kategoriju, onu riječ koja počinje sa P, a označava nježne pripadnike jačeg spola (nikad nisam sigurna je li to gruba riječ ili ne!?). K tome je naglasio kako bi se našeg domaćeg homosapiensa moglo kategorizirati jedino pod imenom 'Agroseksualaca' , pretpostvljam da je mislio na agresivne vješalice za trenerke i patike.
U djetinjstvu sam imala prijatelja iz Grada koji je sve praznike provodio u babe u Konavlima, u mom susjedstvu. Krasno smo se igrali, nikad se nismo posvađali, bio je tolerantan i miran, nadasve pristojan. Osim što je čitavo djetinjstvo imao ruku u gipsu jer je neprestano lomio. Gumno je bilo kuća, a gambelice koje smo potajice vadili iz smeća bacanog, po dobrom starom konavoskom običaju u obližnji potok, su služile umjesto tećica. Isprobavali smo haljine njegove tetke iz Austrije i babine slamnate šešire, izrezivali slike modela iz novina i lijepili ih u improvizirane albume pretvarajući se da smo to mi sami. Odrasli su nas gledali vrteći glavom i uzdišući, uvjereni kako je moj drug na dobrom putu da postane drugarica. Te se crne slutnje nisu ni blizu ostvarile, sada je oženjen, gradi karijeru i uzorno brine za obitelj.
Još uvijek u našem kraju vlada stav da čovjek i pravi muškarac mora biti tip a la Tony Soprano, prepoznatljiv po ležernoj, ali skupoj odjeći, bijesnu autu, kući veličine i oblika prosječne kasarne. Žena mu opet treba biti sposobna domaćica i majka, ravnodušna na njegove vanbračne hobije, odjevena ako je moguće u dizajnerske krpice s uzorcima divljih zvijeri, izmanikiranim umjetnim pandžama i okićena nakitom. Za pokazivanje u nedjeljnim šetnjama. Posao uglavnom nema, ali može čisto zabave radi otvoriti kakav boutique, kozmetički salon ili cvijećaru. Djeca po pravilu studiraju na nekom stranom koledžu, a ona manje bistra dobiju posao poslovođe u nekoj stabilnoj firmici kako bi na nižoj klasi liječila komplekse neispunjenih očekivanja.
kiss :))))
Nikada neću zaboravit tamo neđe davne 85. sjedimo mi u jednom restoranu na Krfu u Grčkoj i gledam ja kako tip lijepo ide od lokala do lokala i nosi vrečice freškije već oćišćenijeh i narezanih patata za priganje..i govorim ja mom prijatelju tada..viđi ovo bi bio dobar biznis i u nas u Gradu...hehe..a on mi odgovori jes, ma bi te odma prozvali marko patata... i stvarno je tako, kad se sjetim jednog starog legendarnog prijatelja pokonjeg koji se stvarno u Gradu bavio svim i svačim, ali cijeli život je ostao kao Pero limunada, od onog doba kad je prodavao hladnu limunadu po plažama Belvi i Kačuo..i bez obzira na sve škole, na sve poslove kojima se bavio uvijek je ostao Pero Limunada :)) a reci ti meni oli se ono slovo P u nas u Gradu više ne kaže T...e.... :))
disi bona
hahhahahahhahha
doza humora ubrizgana
hahaahahhaha
:)
Veliki pozdrav ostavljam
ned - 23.03.2008
Evo me, eeevooooo
No dakle.
Ponekad sam sita interneta i svih portala na kojima sam ulogovana, obaveze da posjećujem prijatelje, ostavljam komentare...
U principu ne volem ništa što me okuje na duge staze, duge serije, beskonačna razvlačenja...
Nije ljudi do vas nego do mene, ja sam eto naopaka.
Proljeće nije nikad bilo moje vrijeme, nakon duge zime raduje me sunce, ali tada me posjete dobre stare alergije, kronični umor i onda k vragu i behar i laste, pčele i sve mi ide na živac.
Dobra je novost što se jedna mila gospođa zainteresirala za mpoje škrabotine pa postoji mogućnost da ih prodaje u svojoj galeriji, ako se nađe naivčina koja će to i kupiti.
A turisti sve i svašta kupuju, pa će možda i ovo moje...
Pozdravljeni budite i polako s tucanjem. Jaja. Onih utvrdo. Obojenih.
Sad je ispalo još prostije, a htjela sam to izbjeći 
sub - 01.03.2008
Dva u jedan
Moja je prababa dva rata preživjela i nosila državljanstvo četiri države, a da u životu nije iz Konavala makla, jedino je na ćuši do Igala išla trgovati s kozjim sirom za malo botane ili grumen soli. Navikla na neimaštinu, na sve jade što ih život sobom nosi; muž joj je davdeset godina proveo u Argentini, da bi doma poslao koji mukotrpno zarađeni peso, a i kad je napokon doplovio doma, pričala je kako je otpratila muža a vratio joj se đedo. Pokopala je i njega i dvoje djece. Voljela je nogomet i kaubojske romane, a imala je samo četiri razreda osnovne škole. Do kraja života je nosila nošnju, ali još nisam srela osobu koja je s tako oskudnim obrazovanjem, u tako konzervativnoj sredini bila slobodnijih nazora od nje, a da se sama gotovo asketski pridržavala društvenih regula provincije u kojoj je živjela.
Da se sad digne ispod ploče u Sv Antuna, kakav bi svijet našla? Bi li je zadivio ili razočarao? Vrlo bi vjerojatno spremno prihvatila mobitele i internet, moguće da bi se prihvatila i joysticka pa zaigrala koju utakmuicu na PS-u. No pitam se što bi rekla na ovo drugo. Što bi rekla kad bi se provozala od Dunava do Grada?
Jedni grade instant vile i apartmane, tako brzo niču da imaš dojam kako samo prospu prah po temeljima i zaliju ih da narastu u dva dana. Drugi opet čačkaju po kontejnerima da bi došli do dnevne zarade ili komada robe.
U nekim se gradovima deložira branitelje s obiteljima ili samohrane majke s djecom iz stanova (a ko im je kriv kad baš hoće imat krov nad glavom), a u nas biće da nema takvih, pa i mrtvi dobro dođu, ionako se ne mogu bunit.
Ima bit da ima nešto u vodi, kakav podzemni izvor ispod Cavtata, neka gadna radijacija, pa malo po malo se i najnevinije stvari pretvaraju u organizirani kriminal. A popularna je i opcija dva u jedan – ko šampon s omekšivačem –primjerice obrtnik & agent za nekretnine. Kupiš kuću, dobiješ oćale i neispravnu dokumentaciju, pa se slijedeće četiri godine ganjaš sa dvanaest suvlasnika te iste parcele, koji su raštrkani od Novog Zelanda do Dublina. No ne brinite, uvijek vas može zastupati javni bilježnik koji se izdaje za odvjetnika, a usput se i on bavi nekretninama, samo je specijaliziran za prodaju kulturnih spomenika. Za cijene nisam sigurna, ali mislim da Sponza dođe malko skuplje od Kuće Starog kapetana.
koga višje za ikoga briga, samo se na rolekse i mercedese misli, ča su nepoštenije stečeni to su višje in. nažalost. :O(
Što se tiče ove sulude gradnje na obali - ako im država to dozvoljava, a tko ne bi gradio za male pare i prodavao za velike? Kod nas kopiraju neke zakone od drugih, ali nikada do kraja i nikada u potpunosti. Recimo, sada se svaka sitnica kod bilježnika mora ovjeriti, za to uzimaju lijepe novce, ali kod nas javni bilježnik nije obavezan svojim potpisom garantirati da je s dokumentima sve u redu!? Nije li to apsurd? I kome se onda trebaš obratiti? Agenti hoće samo prodati, odvjetnici vole parničiti, javni bilježnik samo hoće naplatiti, a da je dokumentacija 100% u redu nitko ne jamči!
U Hrvatskoj odavno nema niti socijalne pravde niti socijalne sigurnosti, sve je samo umjetnost preživljavanja, a najteže je onima s djecom - teško je odgojiti čovjeka "na mjestu" kada su vrijednosti potpuno naopake.
