uto - 30.05.2006
Beam me up Scottie!

U početku je bio
Ericson. Glomazan i težak poput vojničke cokule, sa majušnim, tolickim
ekrančićem i prostački stršećom antenom.
Pobožno smo ga
prevrtali u rukama, brižljivo nagnutih glava nad uputstvima za upotrebu. Nije
imao ni hrvatski izbornik.
Valjalo mu je kupiti prikladnu futrolu. Punjač se kočio na samo za njega
odabranom okruglom čipkanom pristiračiću, heklanom i uštirkanom. Na vitrini.
Najljepši i
najpametniji je svečano izjavio kako će ga jedan dan nositi on, a jedan dan tu
iznimnu čast prepušta meni. Djeca su samo fascinirano zurila sa kauča cuclajući
palce.
On ga je stalno
nosio, uostalom, ako me baš netko treba neka zove kad smo doma. Za tjedan dana
je izjavio kako nam trebaju dva, jer ne može on biti moja telefonska sekretarica.
Pa smo se posvađali, jer je i za ovo čudovište izdvojio čitavu mjesečnu plaću.
Tako smo se svađali
narednih par mjeseci, budući da je dobijao napade ljubomore kad god bi me netko
nazvao. I to na njegov dragocjeni Ericson.
Za otprilike pola
godine izišla je ona Nokia u raznim bojama, revolucionarni model bez antene, a
reklamirali su je sa zečijim ušima. Poludio je za njom, okretao se za reklamnim
panoima po ulici, šaputao joj ime u snu.
Izmolila sam tri
čeka od stroge bankovne službenice-vještice i kupila Nokijicu mom najdražem.
Ericsona je
odbacio kao iznošenu cipelu, a ja sam je naslijedila kao mlađe dijete u
familiji, kako i spada. Nikako se nisam mogla naviknuti. Kad bi zazvonio
skakala sam poput preplašena tića, prebacujući ga iz ruke u ruku kao vreo
krumpir .
Kupila sam i
torbicu – pederušu, specijalno zato da bih Ericsona mogla nositi u njoj, oko
struka. U stvari malo niže na kukovima, jer ako se stegnem oko struka izgledam
kao osmica. 8.
Tada smo svi
mobitele nosili oko struka, nismo ih vješali oko vrata, ni trpali u torbice. A
molim te, kako bi se onda vidjeli i kako bi uspoređivali modele i započinjali razgovor na autobusnim
postajama. Sad svi igraju igrice, pa nitko ne započinje razgovore na autobusnim
postajama:
-
Oprostite
je li prošla trica?
-
Mhm...
-
A jel
i vi čekate tricu?
-
Mhm...
-
Jesu
vam ti rogovi na glavi od rođenja?
-
Mhm...
Pa je ubrzo
izišla ona mala trbušasta Nokia, siva. Zasjale su mi okice čim sam je ugledala.
Baš je bila mala i sva slatka, onako taman stane u žensku rukicu, tj. moju
jel'te.
Spomenula sam to
uzgred svom najljepšem, a kako je on i najpametniji muž na svijetu uskoro me
čekala šarena kutija sa mašnom na jastuku.
Izgubila sam je
nakon dva mjeseca i u suzama dotrčala doma. Za kaznu sam dobila jeftini Alcatel
kojeg sam morala puniti svaki dan, jer ako bi se ugasio postojala je realna
mogućnost da se više nikad ne upali.
Opet sam dobila
na poklon malu Nokijicu i ta je ljubav potrajala par godina, dok je nisam
zamijenila sa novim modelom koji je imao i kameru.
Pa je taj novi
model prešao na moju dragu Barbiku, a od brata sam dobila Motorolu sa kamerom,
bluetoothom, infracrvenim, radiom, MP3, pristupom na internet i još neke điđe
za koje i ne znam čemu k vragu služe.
Da bi poslala poruku sa te supermoderne Motortole,
trebala sam pritisnuti sto puca. Brzo me štufala, umalo je nisam u more bacila.
Prvo što sam navikla na Nokiu i jednostavan raspored, drugo što je na ovome
čudu SVE obrnuto i komplicirano do besvjesti.
Želim ući u
poruke. Pritisnem strelicu
-Nova poruka.-
Tip
-Ispiši poruku.
Tip
tiptiptiptiptiptiritip
-Gotovo?-
Tip
-Poslati poruku?-
Tip
-Opcije slanja?
Tip
-Odaberi broj.
Tip tiptiptip
-Slati?
TIP majku mu
više!
-Potvrda slanja.-
TIP
-Poslano. Izići
iz poruka?
T I Ppppp
Pa ga ne bi
zavitljala u zid!
Sad se s
Motorolom se igra moja Barbika, snima narodnjake i Sevkinu štiklu, skida video
isječke... A ja sam opet na Nokijici 2652. I nema ništa. Ni MP3, ni kamere, ni
radio nema. Poruku pošaljem u tri poteza. Eto.
Japi tnx 4
inspirejšn :)




