sub - 28.10.2006
Dobro jutro
Svako moje jutro slijedi neki uzorak koji se ponavlja iz dana u dan s malim odmacima. Viđam iste ljude na istim mjestima, različita raspoloženja ali svejedno slijede svoje svakodnevne rituale.
Tako primjerice, rano ujutro viđam jednoga dunda kako šeta svoju žutu labradorku. Dundo nosi lijepih godina, a ni Cige (labradorka) nije baš ko rosa.
Dundo je ozbiljan i usredotočen na šetnju, tu i tamo se kome javi, ali Cige je druga priča. Ne treba ti nego je pogledat, evo je maše repicom sva sija od radosti što je netko primjetio. Kao da ima misiju uljepšati vam dan.
Ima nekoliko, baš sam se nasmijala. Stala je na vrata od Ploča pred mostićem i ne mrda. Prešo dundo i zove je. Neće. Gleda ga i ko da mu se , Bože mi oprosti - smije. On je iznova zove, zviždi, cokće, srdito lupa nogom, ma ke. Ne mrda i možeš je lijepo ubit.
I kad se vratio nase da je zakači za povodac i po svoj prilici na silu otpoteže, moja ti se Cige zaleti i protrči kraj njega na drugu bandu veselo ko curica.
Zabestimo je i zaletio se za njom, a ona vrti repom ko propelerom i sija od sreće što je nadmudrila svog starog prijatelja. Nastavili su polako, odmjerenim koracima put doma. On roncajući, sve joj nešto spočitava, a ona uza nj svako malo podigne glavu da ga pogleda i mahne repom. Podsjeti me na pokojnoga Smoju i njegova maloga kompanja.
Oboje vremešni, nose svoj teret godina zadovoljno i polako. Imaju svoje šetnje, đegod se malo posvađaju, đegod nasmiju.
Drugi dan sjedim u Laure i gledam dječicu kako trče nizbrdo u školu, neki raskuštrani ko pilići, još topli od postelje. Drugi uređeni, utijani, svaka dlaka na svom mjestu. I onda naleti momčić, frizurica na bodlje - zalijepio je gelom, a roba na njemu dva broja veća, pravi mali gangsta raper. Prosuše mu se knjige iz rusaka, sve ko jedna. Umalo se nije cijeli polomio. Krepali smo od smijeha, a on se jadničak zacrvenio, trpa one knjige nazad i puše na život otežao od pustih briga. Ma ajde, govorim mu ja, važno da si ti frizuru uredio.
Sav se naduo od ponosa, i odma pokazuje kako mu torba ne valja, čovječe, nekakav glupi patent, otvara se, čovječe... I ode, ko šijun je odletio u grad. Pa ga ne bi cijeloga izmečila od dragosti .
Nakon njih silazi jedan vremešna gospođa, ide u spenzu. Nešto je slaba na noge, pa joj treba dodat ruke da siđe na put. Vazda se nađe neka dobra duša da pritrči i podupre je dok silazi. Stalno je vesela i od volje, usprkos bolesnim nogama. Ma isto joj je milo kad priskoči kakav maldić u pomoć. Onda je još veselija, pa se šali i nasmije cijelu balicu koja sjedi u Laure na kavi.
I da si najgore volje, takvi prizori ti promijene raspoloženje.
15 mrdnuli brcima:
