Mama i mačak

Bila sam uvjerena da ću ja sina roditi,. I džaba natečene noge, i džaba pjegice po licu, i džaba što sam štrikala kao pauk na extaziju, i sve – sve je govorilo prema narodnim predajama da nosim žensko. Jok, znam ja – sin je.

Najljepši i najpametniji je čekao ćer. I njegova mama. Namučila se žena s njim (tako je dobar bio) više nije mogla imati djece, a patila je za curicom. On je poučen vlastitim djetinjstvom govorio da mu ne treba sin, ionako bi mu samo probleme radio. Oće jednu malu mačkastu vaku-neku.

I idem ja roditi. Goge babica, moja bivša cimerica, Makedonka, žvelta i odlučna žena. Ostala je sa mnom 24 sata, sve dok dama nije izišla na svjetlo podruma dubrovačke bolnice.

      -  Pu, bemti žensko!- bilo je prvo što sam čula.

Nije njoj krivo što je curica, nego joj se nikako nije sviđalo ime koje smo odabrali. Tj. ime koje je najljepši i najpametnii tata na svijetu odredio za svoju princezu.

-         Ajde bar dodaj Ana, nek ima dva imena, samo nemoj Barbika života ti!-

( nije Barbika, ali nije ni manje neobično, pravo ime ne smijem napisati jer će me mlada dama kojoj je sad 14, stručno pridaviti)

Bila je vrlo glasna, vrlo palvokosa i vrlo je ličila na najljepšeg i najpametnijeg tatu na svijetu.

Vidio ju je tek kad je imala mjesec i po dana. Pojavio se na vratima moje izbjegličke sobe u hotelu Palace, mršav, prljav, izgladnio i polomljen od batina iz zarobljeništva.

Samo smo se gledali. Onda je ONA zaurlala, da nam pokaže ko je gazda, sada i ubuduće.

Sva drhtava od radosnog uzbuđenja sam ga dovela do kreveta da je vidi. Pošle su mu suze na oči :

-         Ne mogu vjerovati! – mucao je

-         A? Bebač naš...-

-         Ne mogu vjerovati da OVAKO liči na mene...

Toliko o roditeljskim emocijama.

Kad je dami bilo deset mjeseci zatekao me kako cmoljim na kauču.

-         Opet si čitala nešto tužno.

-         Nisam... opet sam...

-         Pa govorim ja da si opet...

-         Ma ne, opet mi kasni.

-         Nemoj strat!

Ovaj put nije bilo dvojbe o tome ŠTO mi kasni.

-         Pa kako? Pazili smo.

-         A što ja znam kako, evo tu je.

-         Pa ništa, još jedna mala smrdiguza, kako će se zvat?

-         Srđan. Vedran. Benjamin... ne znam... jedno od to troje.

-         A ako bude curica?

-         Neće! Ovaj put je sin! Znam sigurno.

Naravno da je bio sin. Samo ženski. Ime sam joj odabrala dan prije poroda, za svaki slučaj.

I bi veče, pa jutro – porod drugi.