sri - 25.01.2006
KAKVI SE PRODAJEMO
Najstarije mi milo mamino igra u Šumi Striborovoj. Kad će na
daske ne znam, a nije ni važno jer nije tema.
Kao svaka ponosna mama koja vidi
neke koristi od kćerine ambicije da bude Barbika, požurila sam se pohvaliti
prijama.
Napišem ja tako mail to miss (recimo da se zove) Ann u USA i
rashvalim se na sva usta o Ivani Brlić Mažuranić i njenim predivnim bajkama i
pričama s natruhom slavenske i ilirske
mitologije, koja je dva puta bila u užem izboru za Nobelovu nagradu, prevedena
na skoro sve svjetske jezike, bla bla bla... Jezik pregrizla!
Miss Ann ni uz najbolju volju i krvavi znoj još nije savladala
naš 'mali' slatki jezik sa 'malom' slatkom gramatikom. Osim zaista važnih
riječi kao što su primjerice deva, slon, dobar dan, krastavac, gusjenica,
hvala, kikiriki i fufica. A budući da uskoro dolazi u Hrvatsku odlučila sam
je iznenaditi Pričama iz davnine na engleskom. Kako da ne.
Prvo sam pošla u Algoritmovu knjižaru na Stradunu. Tamošnji
službenici već navikli na moje upite s neba pa u rebra i jalove potrage za
našim autorima na engleskom, samo su me samo blijedo gledali (opet).
-
Ima CD rom Priče iz davnine na
engleskom.
-
Aj dobro, iako bi rađe knjigu,
dajte mi CD rom.
-
Nema.
-
Pa sad ste rekli da ima.
-
Bio je, ali više ga nema.
-
A kad će bit?
-
Ne znamo hoće li više bit.
Onda je jedna draga cura uhvatila telefon i zvala šeficu u
Zagreb. Da pita ima li i ako nema hoće li bit. Nema i neće. Dooobro. A ima li
Andrić na engleskom Bridge Over Drina, znam sigurno da je toga bilo. Nema i neće.
Fala, adio i zviz vratima.
Na Stradunu ima po jedna suvenirnica na svakih pola metra. Svaka
druga je u kombinaciji s mjenjačnicom, da turisti na licu mjesta probaju kako
to izgleda trošiti kune. Neke su u kombinaciji sa trafikom, kad turisti kupuju
cigare mogli bi i suvenir. Pa u kombinaciji sa butigom od muzike, kad već
turisti kupuju suvenire mogli bi i nešto originalno kao na primjer Duška Lokina
ili Ladarice ili čak Eminema. Pa su neke ukombinirane sa butigom od svašta
nešto, pa tu ima boca sa uljem (navodno maslinovim), đinđiviša raznih, majica
sa porukama I srce Croatia, ombrela , kineskog porculana, norveških torbi i par
papuča od frotira iz Koreje.
I sve to uz neiscrpnu ponudu
modela Onofrijeve fontane, crkve sv Vlaha i malih Dubrovničića od materijala
kakvog hoćete ; naplavljenog drveta, gipsa i rigipsa, plastike i silikona,
voska i kamičaka, kore od drveta i kartušine... Još samo fali da počnu skupljat
kereći drek pa i od toga izmjese zvonik od Sponze.
Ali ako hoćete kupiti nešto što će naciju predstaviti svijetu kao
pismen i kulturan narod možda uz svijeću nađete Jergovićevu knjigu o ratnom
Sarajevu (koje nije zamislite, u Hrvatskoj) ili Rudaničinu kako malo psuje i
malo se buni (da svijet vidi kako mi imamo i opasnih žena,a ne samo muškaraca)
i naravno dres od onoga što je igro vanka... ne razumijem se u nogomet... Boba
Zvonana ili kako već.
Onda sam popodne zasjela za kompjuter i guglaj, guglaj, guglaj...
Sve što sam našla je članak koji piše da jedna knjižara u Queensu u New Yorku
ima engleska izdanja hrvatskih pisaca.
A baš sam ja blesava. Potjeha bi nekako i natjerali da istinu
traži na engleskom. Ali kako bi uopće preveli Lutonjicu Toporka i sedam župančića? Tophorko the Bom and
seven (?) čega? Malih gradonačelničića? Šerifićića? Seven little meyers? Na
kraju bi ispalo da Sedam Mažuretki Bumbi ispod Topole.
Imaju naši ljudi pravo. Ko hoće
uživati u hrvatskoj kulturi neka nauči jezik. Oli je to teško.
Vaš Malik Tintilinić
(Littelly Tintintelly)




