pet - 28.07.2006
Koncert

Evo me upravo došla iz grada.
Ibricin koncert, tradicionalan poklon svome gradu. Već četrdeset godina za redom.
Obično je pjevao ma skalama od Dominikanaca, ma su skale odnijeli da naprave bolje, veli Ibrica novije, ljepše i još starije. Pa je pjevo na skalam pod Jezuitima.
Prvo su došle moje sinjorine ove dvije starije ( i koze su zaboravile donijeti fotić pa nema slika), da zauzmu stratešku poziciju, kako bi mogle zaljubljeno blenuti u njega. Nema veze što im može biti pradjed, kad je počeo Don don don ( s kojom svake godine i počinje) moja je najstarija Barbika pala u trans.
Svirao je i pjevao pune dvije ure, nešto novo ( pa je malo i faljivo, al dobro sad), nešto staro i srcu drago, a i malo sevdalinki. Odradio je to ko mladić, i skako i mlatio po gitari, hipnotizirao nas svojim virtuoznim glasom. Prekrasno. Mačku nam je otpjevao tek na kraju, iako su neki mjaukali u sred koncerta. Ma neka, isplatilo se čekati.
Eh, ali... Ne bi ja bila ja da mi je sve po šesu bilo. Sad ću malo roncat.
Prvo ubile su me noge, jer su klinke odabrale sjediti što bliže njemu na skalama, a bilo je mjesta samo iza njega. Doslovno IZA njega. Točno iza. Tako da su mi reflektori cijelo vrijeme tukli u oči, a i nagledala sam se Ibrove pozadine za cijeli život (nije još za bacit).
Onda su mi naizmjence počele trnuti noge, pa sam se u neka doba stala meškoljiti i šutati nekog sirotig hipija koji je imao tu nesreću da sjedne preda me. Najmlađe mi se dijete prvo natovarilo na leđa, pa je došla kraj mene, pa ispred mene, pa je onda ona stala mahati nogama oko onega hipija dok se nije pokupio ća.
Jedan je s moje lijeve strane zapalio cigar i konstantno mi otpuhivao dim u lijevo uho.
No.
S desne mi se strane odigravala prava predstava. Tri – četiri sinjorine su sjele, ispreplele svoje duge noge i cijelo vrijeme glasno gakale kako one poznaju Ibricu, pa je ON ovoj reko ovo, a onoj je učinio ono, pa su se naprosto istopile od miline kad su mu viđele ono siroto, ostarjelo, olinjalo pseto izguljena repa i nazivale ga svojom ljubavi.
Kučka, ne Ibricu.
Jedna je od njih znala refren od svake pjesme, pa je druga zadivljeno konstatirala:
-Ajme, pa ti sve znaš...
-Oh, pa to je MOJ čovjek.- odvrati ova nadmeno i zabaci platinastu kosu na svoja dvadesetogodišnja leđa. Došlo mi je da je turnem niza skale.
Što je najljepše, u sred pjesme se naš Ibro okrene i pošalje joj poljubac. Nakon toga je umukla, jer je sad valjda svima jasno.
Pitam se bi li se tako puvala da nije slavan, nego da prodaje pomadore na placi, ili da je ribar. Bi li ga i pogledala?
Bi roge! Rekla bi mu da ima đeda i doma.




