sub - 28.01.2006
LERO III
Imala sam
grdnih muka objašnjavajući svojoj djeci da nekada uistinu nije bilo Tvea, DVDa,
videa, Play Stationa i inačica na temu, kompjutora, čak i telefona, a kamoli
mobitela.
Najčešća pitanja su bila .
-
Pa kako su se ljudi uopće
zabavljali? Što su radili? Nisu valjda kopali čitavo vrijeme i nosali vodu sa
izvora!
Zbilja. Kako su se zabavljali? Pozivam blogere (naivce) koji
dolutaju do Mame i Mačka, tu i tamo, ovje i onda, da pročeprkaju malo po
prošlosti svojih baka i djedova, roditelja, strina i stričeva, susjeda ili
bakica sa placa...
Bit će tu zanimljivih priča
vjerujte mi, samo ih treba potaknuti, jer svako vrijeme ima svoga Lera.
Ja ću početi s mojom prabakom, onom koju sam pokopala grcajući
od smijeha uz zvukove country evergreena Oh Sussanah.
Baka je bila veliki šaljivdžija i hrabra kao Argonaut :). Uz pomoć svoje vedre prirode i duhana, kojeg je
konzumirala od svoje dvanaeste, prebrodila je dva rata i pokopala dvoje
vlastite djece. Rođena je u vrijeme Austrougarske koja je imala koristan zakon
o izdavanju visoke rente onima koji su usvajali siročad. Usvojena je u jednu
konavosku obitelj skupa sa još troje nahočadi iz dubrovačkog sirotišta. Pod
istim je krovom odrasla, udala se i dočekala starost, jer su usvajatelji
uredili da se vjenča za drugog usvojenika njemačkog porijekla, kako se imanje
ne bi rasipalo. Iako je baka imala svoju ljubav krotko je poslušala što se od
nje tražilo. Par godina nakon vjenčanja, muža je ispratila na put preko
Atlantika i čekala na njegov povratak
punih dvadeset godina.
Ostati sama u ono vrijeme i sačuvati dobar glas punih dvadeset
godina u provinciji nadaleko čuvenoj po zabadanju nosa (i ostalih ekstremiteta)
u tuđe poslove, nije bilo ni malo lako. Usprkos tome baka nije živjela kao
udovica. Išla je na sijela koja su se održavala svake noći. Ljeti na guvnima na
kojima se inače vrše žito, a zimi u zadimljenim ognjištima, gdje su vam se leđa
smrzavala, a lice gorjelo i oči suzile od dima.
Izbor zabave je bio raznovrstan. Od pjesme i čitanja poezije
(uglavnom epske i beskonačno duge o junačkim pothvatima ondašnjeg 007
kraljevića Marka protiv Muse Kesedžije i ostalih zlikovaca), sviranja lijerice
i plesanja, pa do prepričavanja javašluka koje su podmetali jedni drugima i
stravičnih svjedočanstava o utvarama koje su tada bile u modi.
Jednom prilikom je baka u društvu svoje sramežljive
prijateljice (dvadesetogodišnje
usidjelice) u sumrak žurila na sijelo. Putem su naletjele na seoskog momka u
nezgodnom položaju, okrenutog leđima kako zalijeva suhozidanu među mlazom
urina.
Protrčale su hihoćući i uletjele u već puno ognjište na svom
odredištu.
Momak je došao za njima i stao
ih pred svima zadirkivati. Bakina prijateljica je posramljeno šutjela, a moja
baka, štufana što je ova tako smotana odluči spasiti situaciju, inače će ih
gnjaviti cijelu večer.
-
Pa eto, mi smo povirile da
vidimo što ima u ruci, a on ga skrio. Onda Jane Mala (prijateljica) njemu – a
tresni ga dvaput, ruke ti otpale!-
Društvo je riknulo od smijeha i
predmet spdranja je bio sad taj jadničak, ali bakina prijateljica se smrtno
uvrijedila i do kraja života s njom nije ni riječ progovorila. Nije ni poslije,
rekla bih.
Ni kasnije kad je imala moju malenkost kao praunuku, nije bila
ništa bolja. Znala je svojim prijama koje bi svratile na trač partiju pustiti
guštericu da trči preko beškotina, ili ih jednostavno gađati loptom kad bi joj
dosadile, i mirno uzeti čitati Lasov kaubojski roman.
Njena kćer, a moja baka nije zaostajala za njom. Imala je pukih
petnaest godina u vrijeme II svjetdkog rata. Radila je u mjesnoj trgovini, a
budući da je bila naočita (ja sam na nju, samo da znate) i raskošno popunjena
na odlučujućim mjestima, nije joj falilo udvarača. Kad su jednom partizani
vodili talijanske zarobljenike kroz selo, sažalila se na nekog sirotana i
krišom mu tutnula bombon od limuna da se okrijepi.
Nekoliko mjeseci nakon toga selo je opet bilo pod talijanskom
okupacijom, ali trgovina je i dalje radila, s mojom bakom naravno. Jedan
Kalabrez joj je pokušao udvarati, a ona ga je damski odbila šaljući ga u krasni
qratz puljizki. Što je ovaj razumio. I što ga je tako oduševilo da ju je na
licu mjesta dao odvesti na godišnji odmor u Mamulu, zatvor u Bokeljskom
zaljevu. Dok je dama bila u zatvoru, doznalo se i to da je partizanski špijun,
a to joj nije išlo u prilog. Jer je netko mjesecima ranije bezobrazno nalijevao
lozom njemačke oficire do delirija i krao im dokumentaciju. Govorilo se o dvije
žene. Pogodite tko je bila jedna od njih. Prije smaknuća su je odlučili još
jednom ispitati, i odveli je zapovjedniku zatvora. Igrom slučaja to je bio onaj
isti kojem je dala bombon i to joj je spasilo život.
Pradjed je dvadeset godina proveo u Argentini i Čileu, radeći
kao kuhar kod imućnih obitelji i šaljući doma svaki peso. U domovinu se vratio
sa golemim kovčegom od ljepenke, i tugom u modrim očima za Kordiljerima koje je
tamo ostavio. Prabaka ga je dočekala užurbano vršljajući po kući i odmjerivši
ga gadljivo frknula:
- Ispratila sam muža, a vratio
mi se đed.
Taj je đed imao ludu naviku da obuče svoje argentinsko odjelo i
legne na sred ceste u sumrak kad su se pastirice vraćale s kozama sa ispaše.
Kad bi se bosonoge curice razjurile po selu vrišteći da na cesti leži mrtvac,
on bi ustao, oprašio odijelo i nestao u šumi. Godinama se potajno smijao
nakićenim iskazima o crnoj aveti koja plaši pastirice i pije krv kozama.
Jednom ga je baka nešto najedila i za osvetu joj je vrećicu sa
prženim zrnima kave napunio osušenim kozijim brabonjcima. Moram li napominjati
da nikada nije pio kavu?




