pon - 26.06.2006
Lero IV

Nisam odavno o
lokalnom Lerima pisala, ali me jedan komentar podsjetio. Fala Modesti.
E, sad oni koji
nijesu iz grada ni našu Dubu Borovinku ne znaju. A Dube vam je dio lokalnog
kolorita i grad bez Dube ne bi bio grad. Prvo što je imenom bliska gradu –
Dubravka, je li, a onda i što je toliko dugo tu i kunem vam se svim što mi je
najmilije, od kada je znam, a bit će tomu kojih dvadesetak godina – to čeljade
je navlas isto. Nit stari, nit se mijenja.
Kratka plava ričana
kosa, prsi ima ali vazda široku maicu nosi, pa se i ne primjete. Muške hlače i
hrapavi pušački glas... Pari kakav razbojnik, prije nego žena.
Osim toga Dube se
bavi(la) najstarijim zanatom na svijetu i to vrlo profesionalno, tako da je od
grada zamiritala i penziju i socijalni stan, a kako i kuda ne pitajte mene.
I imala je Dube
vazda posla. Nije se ona sramila svoga posla, nego su je se često sramili oni
kojima je pružala svoje usluge, a to Dubi nikako nije išlo u glavu. Tako da je
počesto znala na sred Satraduna pozdravit kojega gospara dok je ruku pod ruku
bio u điru sa svojom gospođom i đečicom za njima. A ako jom se gospar ne bi
ocio javit kako je red i običaj, onda bi ga Dube još jednom šesno pozdravila
napominjući na sav glas njihov prethodni susret. Gospar bi promijenio boju, a
gospođa bi mu prilijepila prdejuščinu ili ga potegla cipelom, jer obraz je to,
đe nju da kurva ponižava pred svijetom!
Dakako da cijeli
grad Dubu zna i svak jom se lijepo javlja.
Jednom je pilo neko
društvo u Gradskoj kavani, kad uđe Dube s mornarom Amerikancem pod ruku. Našao
se neki ridikul, htio se jadan na njen račun malo zabaviti i napraviti važan
pred društvom.
-Je li Dube, ima
li posla?
-Nema moj Jozo
(recimo).
-Kako to moja
Dube?
-Ne mogu doć na
red od vašijeh ''poštenijeh'' žena.
U vrijeme dok su
neke druge sile vladale ovim našim svijetom, po gradu padale granate, živjelo
se u neizvjesnosti, narod je, kako sam spomenula u jednom od starih
nastavaka o Lerima... pa malko pošo u treso, što bi reko naš puk dubrovački, što oće
rijet – skren'o.
Za one koji nisu
nikad gledali otvaranje Ljetnih igara u Dubrovniku :
Senat skupa s
knezom (i to su glumci, samo se prave blesavi) se popne na balatur od Sponze i
pozove službeno glumce da uđu u grad. Svečanim glasom :
-Neka UĐUUUU!-
I glumci uđu.
Zavija sirena
jedan dan, grad drhti okupiran, narod bježi po Stradunu, fijuču granate, a Dube
stala pod zvonik od Sponze, pjana ko tuka.
-Bjež Dube! –
viče jedan, - Eto ih!-
A Dube raširila
ruike pa će, ni pet ni šes, nego :
- Neka
UĐUUUUUUU!-
Lani je neđe dok
je ova điravala po gradu srela Dubravku Šuicu, našu gradonačelnicu. I kako je
naša gradonačelnica vrlo fina i kulturna dama, svakome se šesno javi , ko je
god pozdravi, tako se javila i Dubi kad jom je ova nazvala Dobarveče.
-E moja Šuica,
moja sestro.
E sad zna
Gu...pardon, Šuja da je Dube s vragom, ali se ne da.
-Kako to mislite...hehe...
-Ja smo i ti
iste. Cijeli nas grad zna. Dube ja, Dube ti. Ja javna, ti politička...
Nije ona
prešutala ni Mesiću, našem dragom predsjedniku. On voli doć u grad, bez puno
galame, učinit đir, obavit poso po kojemu je prispio, popit đe žmul vode i
kavicu. Sjeo je tako s našim gradskim poglavarima u Gradsku kavanu. Naišla
Dube, nešto se najedila i ronja sebi u bradu. Ugledala poglavare našega grada,
ma ne obada da je prisutna i viša klasa od njih.
-Je li ti napasti
– obrati se jednome od njih, - Kad ćeš mi stan zamijenit? U ovemu mi je vlaga
po zidovima!-
Naš dragi
predsjednik je čovjek koji voli narod i smjesta je reagirao :
-Ajde, zamjeni
momku stan.
Dube se u mjestu
zamrzne i otrovno ga pogleda:
-Aj ti lijepo u
qratz stari, nijesam ti ja muško!




