Mama i mačak

Ide veljača k nama polako. Svi nešto ljubav spominju, o seksu raspredaju, sve bi se nešto mazili, ljubili, ljubili... ljubili.

Mačori počinju svoje ponoćne serenade, a noći tople, zovu na ljubav.

Već se i to Valentinovo spominje, nasilno iskomercijalizirano pokazivanje naklonosti. Baš nam je ta američka tvorevina trebala da nekom dokazujemo privrženost.

Eto, pogledala sam i Libertin.

Zgromio me. Ne svojim prostaklucima, ne prljavštinom i raskalašenošću ondašnjeg društva. Nego time što je taj čovjek živio onako kako se ja ne usuđujem. Neeee, ne mislim na nemoral i lokanje. To nije ništa revolucionarno, imamo ga na svakom ćošku, prilično klišeizirano i isforsirano jer je to valjda sad «in».

Mislim na to što nije podlijegao nikakvim normama. Nije si dozvolio da upadne u mašineriju društva i mirno pustio da ga nosi bujica. Nije činio ni suprotno, iz nekog inata, silom dokazujući da je autsajder koji se ničeg ne boji.

Imao je svoje principe, držao ih se, makar i po cijenu vlastite propasti. Što mu se na kraju i dogodilo.

Uma pomračena sifilisom, do kraja je ostao dosljedan. Ismijavao je kraljeve, davao priliku lupežima i droljama da se izvuku iz kaljuže. I bio majstor riječi.

Riječi. Proklete riječi, još su jedino što me može zavesti.