Mama i mačak

Ovih sam dana naprosto oduševljena našim javnim medijima.
Od TVa do tjednih magazina.
Evo recimo, sinoć.

Jadna mala Tereza Kesovija. Vlasti je žele izbaciti iz mizernog stančića od sedamdesetak kvadrata, kojega ona naziva bijednom garsonjericom. Tako je jako pogođena lošim ponašanjem naše vrle vlasti prema njoj, jednoj zvijezdi svjetskog renomea, da je skoro odlučila i ne vratiti se iz Francuske. Gdje ima stan. Koji je pretpostavljam kupila, jer Francuzi nikome ništa ne poklanjaju. Ili će doći tugu gušiti u svojoj prostranoj kući u Dubrovniku, dok ne proda imanje u Konavlima za koje traži skromni mulijunćić.

Pa je i Mia Begović pustila suzicu jer je po svoj prilici i ona dobila putokaz za van.

A što će siroti mister antipatičnosti, Fodor? Kad ga napucaju iz  'garsonjerice' od stotinjak i koji kvadrat? Desperat će se, pa neće biti u stanju treptati maškaranim okicama i bljeskati falšim zubima pred kamerama. Koja bi to šteta bila...

E ajmo malo u foje... Tamo se bivša ne-gospođa Svilan prepucava sa svojim bivšim ne-mužem Svinjišom oko kćeri. Opet. Jer jadna Gala toliko pati za taticom, a on je krme jedno, neće ni u Englesku da vodi. A još je prošle godine javno izjavila kako ga ne želi vidjeti više nikad u životu, jer joj i nije bio pravi otac, zapostavljao je i zanermarivao.

Onda je gosin Svinjiša za druge novine izjavio kako se sa kćerkom viđa redovno i uredno izvršava svoje očinske obaveze.

A bivša njegova ne-gospođa jedva krpi kraj s krajem. Pa tko bi ženi zamjerio? Nakon što se svaki put tako javno izriga po svom bivšem ne-suprugu, naglo poraste prodaja njenih torbica. Sve sami unikati.

Kvadrat toga dronjavog užasa košta oko 1000 kuna, manje ili više, ovisno je li svila ili pamuk. Na sredini je naslikano lišce nekakva dokona djeteta, musavo i poprilično isto kao i na drugim unikatnim torbacima. Na ramenima mu strše dvije kriške nečega, što bi trebalo predstavljati krila i onda je to vaš osobni andjeo čuvar.

Onda viđoh Vikicu Becham... I veličinu njenih traperica. Za sedmogodišnje dijete. Tu se nema što komentirati, anoreksija čuda radi.

Zaključak bi bilo parafraziranje neke davne sapunice da i 'bogati plaču', ali mene ovo više podsjeća na onu obezglavljenu Mariju Antoanetu, dok je još imala glavu na ramenima i tlačila narod. Kad su joj se požalili da narod nema kruha, nujno ih je otpravila rečenicom koja će ući u povijest :

' Pa nek onda jedu kolače.'