Mama i mačak

 (skočite malo i ovamo FANART)

Nisam jedna od onih mama koje jedva čekaju da se dočepaju neke iskrene duše kako bi je umorile pričom o silnim dostignućima svoje djece, mudrostima trogodišnjaka koji slaže čak i cijele rečenice ili odličnim ocjenama prvašića koji, zamislite, zna pisati.

Nikad nisam umjela sudjelovati u takovim konverzacijama. Kad me ljudi pitaju kako su ti djeca, odgovor je jednostavan i kratak. Onda me malo gledaju. Pa gledam ja njih. Da bi  se zatim sa vidljivim olakšanjem za obje strane načela druga tema.

Ali to sam samo ja, a davno smo utvrdili kako meni i nisu baš sve daske na broju.

Ne razumijem entuzijazam tih ljudi. Od djece se prvenstveno očekuje da su zdrava i poslušna. Što god je van te kategorije, svrstava dijete u red samih božanstava. Bilo kakakv znak osobnosti tumači se kao nešto vanredno i jedinstveno. Da budem iskrena daleko su me više fascinirale gadarije koje su ove moje bile kadre smisliti jedna drugoj, nego njihov sustavni zdravoočekivani razvoj.

Ne znam zašto je toliko teško shvatiti da djeca koju rodimo nisu DUŽNA ispunjati naša očekivanja kao navijeni roboti. Da su ta djeca osobe, sa karakterom drugačijem od našeg. Sa stremljenjima i interesovanima često puno drugačijim od naših. Zašto je toliko teško pomoći djetetu, usmjeriti ga ka tim ciljevima, umjesto da ih se silom gura u kalupe koji se nama eto čine potaman.

 Nakon zdravlja slijedi sve kako je red i način, da dobro uče, da su pristojna prema odraslima, ako je ikako moguće da budu prva violina u orkestru, najbolji golman u timu ili da pjevaju kao slavuji. Ukoliko ima nedajbože boljih od njih, tada ih se kinji, uspoređuje s drugima i mrcvari do besvjesti dok se u njima ne razvije natjecateljski duh u najnegativnijem smislu. Ne govorim o zdravom duhu koji svakog čovjeka potiče na napredak, nego o izoliranju od druge djece, što automatski isključuje timski rad a samim tim i poštivanje drugih.

Prinčipesa moje kume ide na lekcije klavira skupa sa djevojčicom iz razreda. Na silni jad i nevolju te svoje kolegice, najbolja je u grupi i stoga ju ova kad je god moguće maltretira, brka joj note ili je naprosto tuče i štipa kad profesorica ne gleda. Čak je došlo do prijetnje kako se neće družiti s njom ukoliko i dalje bude bolja od nje.

E sad se ja pitam, što je tome djetetu u glavi? Kakve vrijednosti se uči cijeniti u životu? Biti najbolji po svaku cijenu, makar i preko leševa. Nije bitno koliko je to zasluženo – to se MORA! Sve se bojim da ta mala ima viziju sebe u budućnosti kao uspješne pijanistice. Prije će biti da je klavir nešto čime će se njena mama hvaliti u frizeraju i kod manikira.

:)

ma ima toga jako puno...meni je jučer u razredu, jedna učenica sakrila poklon kao nagradu za najboljeg plesača na veselici...mali Orlando je pobjedio i tražio obećano...netko je vidio i srećom izvadio nagradu iz njezinog ruksaka i dao najboljem...a njezine roditelje poznajem, nadobudni do besvejesti, starija kćerka je najbolja u svom razredu, a ova mala sada pati jer je u sekinoj sjeni...i tko je kriv? roditelji koji svoje bolesne i neostvarene ambicije žele ispuniti kroz svoju djecu...pozz tebi ! ;-)))

slažem se i s tobom i mutti. ako su roditelji uistinu zadovoljni sa svojim djetetom. neće imati potrebu hvaliti se njime svuda. isto tako dijete treba razvijati svoje potencijale, a ne biti sredstvo kroz koje će roditelji ispunjavati svoje nikada ostvarene ambicije. kiss :)))

hvaliti, pohvaliti...Da...ali sve u nekoj razumnoj mjeri...Kiss:)))

Oh, na tu temu bih mogla pričati, a i pričam, u beskraj! :-/ Osvrnut ću se samo na - od djece se očekuje da su zdrava i poslušna. Sad, na zdravlje baš i ne možemo uvijek utjecati, ponekad moramo prihvatiti ono što nam je dano, ali od stvari na koje se može utjecati odgojem, svakako ima jako puno djece koja su sve ostalo, samo ne poslušna. :(
Ponekad doista nisu roditelji ti koji guraju djecu da budu tako ambiciozna, preko svojih mogućnosti, ali bi trebali znati primijetiti kada in se djeca počnu tako ponašati.
Sjećam se jedne djevojke koja mi je tako jednom prišla da mi kaže kako ja poznajem njenog ujaka. A onda mi je počela pričati o svim mogućim nagradama i stipendijama koje je stekla. Pogledala sam je prilično prestravljeno i kratko izmolila: "Bože, ne daj da moja djeca ikada postanu takva!"

uf, ta mala je neka ko morana tuškan... samo malo blaža verzija :)) GROOOZNOOOOOOO..

Imamo puno zajedničkog.... U miru i tiho sam odgajala dečke, sad ponosno imam jednog Dipl.ecc, na magisteriju sa 4 godine radnog staža ( zbog bolesti oca prekinuo je redovno studiranje, ali ipak diplomirao u roku) Ponosno Kažem da je svoj čovjek i moja desna ruka u poslu. "mlađi" na medicini, ne pričam o njemu, a on gura. Znam da će završiti. Njihovi uspjesi me pune, ali nema potrebe da pune i moju okolinu...jer potrebu za pričanjem imali su one majke čija djeca su još uvijek studenti ... a generacijski su davno trebali diplomirati. Tebi i tvojoj mačkici sretan Božić i Nova Godina..nek se sve odvija kako je zacrtano, a mi će mo pomalo ispravljati ako treba. :o)

Mene su roditelji tjerali na sve, od glazbene škole do stranih jezika. A ja sam se tjerao na sve, od čitanja do sviranja. I na kraju ostaje tek uspomena na jednu veliku muku. (O znanju nekom drugom prilikom.) Pozdravlja Te puno Tvoj NoMedij

eh da..moja mama me stvarno dugo vremena molila da zavrsim faks i ja sam se stvaaarno trsila, sve dok mi nije puko film i shvatila sam da ja u biti ne zelim diplomirati na tom faksu jer znam da mi to nije cilju zivotu. Lijepo smo sjele, porazgovarale moja mama i ja i od tada zivot je tako puno laksi, sretniji i lagodniji bez kamenja na želucu zbog nečeg što ne želim ja nego moja mama:)

Smrad moj je sada 9 mjeseci i prakticira "što majmun vidi, majmun radi". I nevjerojatno ali istinito - okolina očekuje 24/7 prijenos "Što Tia sve može" dok u stvarnosti ne zna mnogo i ne može.
To je bilo iz iskustva.
Iz teorije znam da roditelji znaju bit svakakvi i nikakvi, kolegica išla u glazbenu 10ak godina, i sad može diplomu objesiti mačku o rep jer to ne voli i ne želi svirati.
I plesala je u osnovnoj, pjevala u zboru, išla na dodatni jezik... i da, pamti većinom samo frustracije i ono što NIJE MOGLA raditi kao dijete jer je imala obaveze.

Sretan i blagoslovljen Božić....da ti se sve želje ispune želi ti Tina....pusa!

Sretan Božić! :)

halooo! pa tebi je ovdje sve komfornije i ljepše! Sretan božić i nova godina, i da ti se NE ispune sve želje
pusa!

Moje kćerke. Mislio sam jutros pisati post o mojim kćerkama. Pa, sam razmišljao je li to dobro. A sada sam odlučio da je to odlično. Sigurno ću napisati više tekstova o mojim kćerkama. Ne znate moje kćerke. E, to vam je veliki propust. A još vam je veći propust što im niste otac.

odlican post samba! ja mislim da ta jadna djeca se toliko boje tih roditelja da rade sto god mogu da bi bili najbolji. iz straha. tuzno... a ti si divna mama