čet - 11.10.2007
Nevolje s prevozom (opet)
Napokon sam postala vlasnikom roze iskaznice kojom mi biva omogućeno samostalno upravljati motornim vozilom. Zahvaljujući najstrpljivijem instruktoru na svijetu, a sad ću iskoristiti ovu prigodu (to ono ko djeca kad igraju Noru - Foru) da ga pozdravim i zahvalim se. Evo : Dundo Ivica HVALA. Znam da nije bilo lako, ali sad je gotovo.
No, dvije godine ne smijem voziti sama iza jedanaest naveče do pet ujutro, osim u društvu iskusnog vozača. Najzanimljivija stavka te zakonske odredbe je da ne smijem voziti u društvu svojih vršnjaka da me ne bi pričom i smijehom ometali u vožnji. Jer smo sa osamnaest još tinejdžeri. Molim vas neka netko kaže dundama i tetama iz HAK-a, autorima slikovnice koja nam priopćava ova važna upozorenja da ima eto glupana, koji polažu u ''najboljoj'' životnoj dobi, pa je poželjno da voze u društvu vršnjaka, jer su im roditelji zauzeti penzionerskim putovanjima i uzgojem sobnog bilja.
Slijedeća pogodnost koju mi donosi roza iskaznica je da se više neću morati karocati autobusom. Barem ne iz Cavtata do Grada. Osobito onim jutarnjim u sedam. Ionako bude prepun, a osobito je zanimljivo, da ne kažem avanturistički, se voziti kad pošalju muzejski primjerak s kojim sam i ja u školu išla. Pomnijim pregledom bi se još našla i žvaka koju sam prije dvadeset godina zalijepila ispod sica. Još kad sam vidjela da je čak vozač onaj isti, pomislila sam da sam upala u neki bezvremenski džep ko u Star treku, samo mi je falilo da sretnem samu sebe. Nije čovjek kriv, pošteno odrađuje svoj staž, ali vozilo je... Što da vam rečem? Već u samom Cavtatu je bio pun, na Mećajcu te na Zvekovici ih čeka još najmanje po dvadeset, a Župu da ni ne spominjem. Od Mlina više nije ni kupio putnike, ostali su zaprepašteni gledati za nama u nadi da će im stati onaj konavoski, i sam pretrpan.
Zašto? Završila sezona, pa ne trebaju udobni autobusi kad nema turista. Mi smo naši, domaći pa možemo kako bilo, što ima veze. Evo, opet sam se najedila. Što mi je ovo trebalo?




