Mama i mačak

Brljam ja tako po blogovima - sve nešto o bebama. Jedna čeka bebu, druga pravi bebu, treća bi bebu...

A ja se prošli mjesevc živa poisprepadala, dok nije procurio blagoslov.

Taman mi fali još jedan Gremlin. I ove me doslovce izluđuju.

Kako je uopće došlo do toga da imam troje djece?

Nisam se udala noseća, kako je u Konavlima red i način, niti zbog stana./novaca/društvenog položaja. Na sveopću sablazan lokalnih tračara, ja sam se udala iz ljubavi.

Prvih par mjeseci su me samo mjerkale. Budući da spadam u racu krupnije divljači, nije im baš bilo jasno jesam li. Ili nisam. Možda ipak jesam? Na kraju su uz mudro klimanje glavama i glasno srkanje kapućina na cavtatskoj rivi zaključile da sam pobacila.

Jednom su djeca naše gazdarice dovukla kući neko napušteno kuče protiv kojeg ona nije imala ništa, uz uvjet da ostane vani.

A to «vani» je bilo pred vratima naše garsonjere, uz glasan cvilež koji meni ledi kosti, a kod najljepšeg i najpametnijeg izaziva nekontrolirano psovanje i durenje naše tadašnje ljubimice Micike.

Logičan slijed događaja je kuče u našoj sobi, okupano, nahranjeno, umotano u ručnik. Stajao je u vratima i gledao me kako držim malog lajavca tako ušuškana u naručju i tada mu je zasjala lampica. Palo mu je na pamet da bi mi mogli jednom imati našu bebu, što do dan danas ni pod smrtnom prijetnjom neće priznati.

Nije baš da smo se bacili na posao, ali se nismo ni pazili previše. Tj. ON nije pazio. Ta je nepažnja pokazala svoje rezultate taman kad se zaratilo.

- Ljubavi, ja mislim da jesam.

- Jesi.

Malo duža pauza. Pio je kavu, a to je bio ritual – uspe šećer u šalicu, smota vrećice (tri!!!), zapali cigaretu ( tada je još duvanio), odloži je u pepeljaru pa miješa kavu. I miješa kavu. I miješa kavu. Točno tri puta lupi žličicom o rub šalice, pocucla ostatak šećera s mirisom kave i odloži je na tanjurić. Povuče dim, popije gutljaj i okrene se prema meni:

- A što?

- Kasni mi.

- Pa svima kasni. Ni ja je nisam dobio, ko će ti davat platu kad je rat?

- Ne to, kAsNi Mi...

Zbunjen pogled, a malko se i namrštio.

- JA nisam zakasnio.

- Bome jesi, zato i meni kasni! - sad sam pukla.

- MA o čemu ti pričaš?

- Noseća sam budalo!

Pauza. Dim, gutljaj kave i prst u zraku:

- Zvat će se Barbika, ličit će na mene i bit će žensko.

I bi tako. Devt mjeseci – bi večer, pa jutro i porod prvi.