pet - 13.04.2007
Šalteruše i babe
Spomenu mi Wood neki
dan šalteruše kao populaciju na koju nailazimo uglavnom u kojekakvim ustanovama, tamo gdje stojimo u
špalirima. A špaliri posvuda.
Ima li više igdje išta da se obavi bez da čekaš u
redu? Iziđi iz kuće, pa čekaš autobus ili
da se uključiš s vlastitim prometalom na glavnu cestu, pa semafori,
skretanja, prekretanja, pa điravanje i obilaženje dok ne nađeš parking. Ajde u
poštu – red. Ajde u banku – red. Ajde u doktora – red. Ajde kupi kruv i mlijeko
– red... Pa ne bi povilenio!
Danas sam čekala u banci. Da dignem koji ček (za vozački mi trebaju).
Sad imaju one moderne spravice koje ti daju broj, tako da nema guranja preko reda. E, ali ima gospode koja ignorira i to, pa drito na šalter da se javi ko poznanici, pa onda je ova pita što ćeš ti tu, pa je onda ova izvadila papire ... I ajde što ćeš joj? Opalit je nogom u guzicu da preleti preko onega pulta i skupa sa službenicom završi u ormaru sa spisima.
A najmilije mi je kad mi se naguze one inkrepite babe u autobus, pa niti znaju kuda idu ni kad trebaju izać. A ura dok se makne. Jedna s hodalicom, druga s kolicima, treća sa štakom, ona sa štapom, onu drže druge dvije... Strah te i proć kraj njih da ih ne zabandaš, paq će stari vrag još past i slomit štogod. Kud ih vragovi nose sad po stare dane?
U butigama su još gore.
Neki sam dan jednu
pustila na suhomesnatome isred mene, a ona – 20 deka ove salame, 10 deka onega
sira, pa danu da ga provam, ma nije taj, oni od neki dan mi je bolji, oni što
si neki dan dala, ma kako ne znaš, pa ti
si mi izrezala ... nikad kraja.
A jedna je nadigla svo osoblje, i blagajnice i
magacionera da joj nađu zamrznuti bakalar, kojega NEMA niti ga je ikad bilo u toj butizi, ali
ajde ti njoj dokaži kad ona MISLI da ga je baš ođe viđela.
Ne smijem svašta lajat, još će me koja opalit ombrelom po glavi kad me trefi na ulici.




