Mama i mačak

Kad god čujem za neki potres naježi mi se kosa na potiljku i prisjetim se onoga na kraju sedamdesetih (ili je bio na početku osamdesetih, nisam sigurna) koji je rastresao crnogorsko i južnodalmatinsko primorje.

Jasno se sjećam da je bila nedjelja ujutro i da sam se opušteno rastezala po krevetu zadovoljna što ne moram u školu. Roditelji su mi se tek vratili iz Dojčlanda i počeli graditi kuću, pa smo stanovali u jednoj prastaroj konavoskoj kućerini i svi spavali u jednoj prostoriji. Naglo drmusanje mog kreveta protumačila sam tatinim pozivom na ustajanje i mrzovoljno se obrecnula da je nedjelja. Inače je imao pojednostavljen sistem buđenja tako što bi treskao nogom po podnožju mog kreveta ne dižući nos iz jastuka.

Kad sam treći put, već iznervirana dreknula da me pusti spavati nastao je urnebes. Čula se potmula tutnjava i svi su izletjeli van. Osim mene. Tata se vratio sudarajući se sa rasplesanim zidovima i uspaničeno me zgrabio. Mama je vani cupkala u mjestu s bratom u rukama i vrištala iz petnih žila zazivajući tatino ime. Potres je prestao, a ona je i dalje vrištala.

Brat je prestao plakati i gledao je duboko zamišljen s palcom u ustima, dvoumeći se između toga da li da se i on nastavi dernjati ili da se počne igrati kukuc ili da joj ponudi dudu.

Tata je stajao pored nje s rukama na kukovima, sav feš u plavim gaćicama iz Njemačke sa modrim rubom, sa svojim brkovima ala šerif Meklaud i zainteresirano pratio izvedbu.

Onda je počeo novi val, jači od prvog. Sad sam ja počela vrištati i skakati u mjestu a mama je potpuno pribrano brata turnula tati u ruke i uletila unutra loviti kristal koji je padao sa polica.

Uglavnom tu noć nismo spavali u kući nego u autu. Osim tate. On je spavao u kući i pazio da još nešto ne sleti s polica, ali osobno mislim da je to imalo neke veze s utakmicom te večeri.

Pred zoru je opet počelo tresti i mama je smjesta upalila našu Simcu i krenula.

- Mama, a kuda mi idemo?

- Što kuda idemo?! Bježimo!!!

- Od čega?

- Pa od potresa glupačo!

- A gdje se može pobjeć od potresa?

- Ma šuti!

Okrenula se i vratila.

Ljudi su bili na ulici, zajedno, dijeleći hranu i pitku vodu, združeni kao i u svakoj nevolji. Svih svađa i neprijateljstava među susjedima je nestalo. Onda su počele priče. Gdje se može pobjeći od potresa. Razvijale su se razne teorije.

Ne smiješ na skale, jer su nestabilne. Ne smiješ na stijene, mogu se odroniti i zatrpati te. Ne smiješ na zemlju, može se otvoriti i progutati te. Ne smiješ na more, može te poklopiti plimni val. Ne smiješ u auto, može se zapaliti (?!). Ne smiješ ostat u kući, obalit će se zid na te.

Ali ako ne stigneš pobjeć na sigurno (???) onda je dobro zavući se ispod stola ili stati u dovratak. Ako je stol dobar, drveni i ako dovratak nije nagnjio i ako se baš taj zid ne odluči srušiti.
Tako potkovani i informirani mogli smo mirno spavati.

Ubrzo smo preselili u našu kuću, a potresi su prestali. Karitas je tada imao neku humanitarnu akciju i dijelio građevinski materijal obiteljima sa kućama oštećenim u potresu.

Jedne noći su me probudili sumnjivi zvuci i neobična svjetlost. Mama i tata su u donjem rublju ćirili kroz prozor a svjetlost je dopirala iz vana. Razgovarali su šapatom u kratkim tajanstvenim rečenicama.

- Sagni se, pazi da te ne vide..

- A što ovo iskrcavaju? Pazi, gleda ovamo...

- A što će mi bit ako me i vide? Ja sam u svojoj kući...

- Glupane! Progutat će te mrak...

- Koji mrak?

- Tata jesu to vanzemaljci?

- Maršukrevet!!!

Misteriozna svjetla su otišla, pa su došla druga misteriozna svjetla,rotirajuća i malko su zavijala. Nakon što su i oni otišli, tata je istrčao i vratio se pušući, noseći nešto jako dugačko. Pa još jednom, pa još jednom. Mama je za to vrijeme pocupkivala grizući nokte i nervozno se hihotala. Ja sam ležala, ali na oprezu za svaki slučaj ako se možda vrate vanzemaljci. Kad je tata posljednji put unio ono dugačko u hodnik, samo što je zatvorio vrata, vratila su se ona prva svjetla.

Opet su ćirili kroz prozor i cenuli od smijeha, jer su ta svijetla sad bila jako zbunjena i tražila su nešto. Svjetla su ubrzo otišla.

Mi smo ubrzo imali lijepu lamperiju u dnevnom boravku. Krasan svijetli brodski pod, bez čvorova. I svi su se divili i pitali odakle nam, jer ista je takva u dvoru od našeg velečasnog i u predsjednika općine. Ja sam kazala kako su nam je poklonili vanzemaljci. I svi su se smijali. A onda je tata rekao kako vanzemaljci voze isti auto kao naš velečasni. Imaju isti ukus. Onda su drugi rekli kako sigurno i vanzemaljci švercaju na račun humanitarne pomoći.

majku mu staru, jes da sam na poslu, al ne stignem čitati koliko ih pišeš :-))

ni ja...samoj sebi upadam u riječ :D

ma super si ++++...al mame su uvijek lude kad je potres.jučer je za one 3 sekunde blagog drmanja moja paničarila ostatak dana,svako malo zove da provjeri da li stojim pod štokom za slučaj da se ponovi ^^

JA NISAM OSJETILA POTRES NA SREĆU...MISLIM DA BIH SE TOTALNO USPANIČARILA KO KOKOŠ...

Uh, sječam se tog potresa, možeš mislit kak mije bilo na 16 katu, ljuljali smo se 15-ak minuta.

meni je potres svaku večer kad nono dohvati bocu rakije, pozove društvo brkatih i debelih i podijeli karte za trešetu. :)

nisam osjetila taj, ali sam osjetila onaj koji je srušio Ston; srušio je i našu staru kuću pa smo "dobili" novu

Izvrstan post...Najbolji mi je ovaj dio kad je tata osta u kući radi utakmice, ali i ona uputstva za ponašanje u vrijeme potresa.

a ja sam doživjela potres u Sarajevu, ne znam je li to bio isti potres, vjerovatno ne, jer je bio prije pedesetak godina, bila sam curica od kojih 10-12 godina. Tata je izletio iz sobe kad se sve zatreslo i pala vrata od kuhinje gdje smo bili brat i ja, tata je viknuo: "Djeco, ne bojte se, to je samo potres!" :D

Da, da potres, voda ,vatra i netreba nam ratova , a niti automobilskih nesreća.Sva sreća ovaj put nije bilo strašno. PS. Ako nastaviš pisati ovakvim tempom, izlizat će ti se slova na tipkovnici.

samo ti piši, ja te redovno čitam iako te ne stignem komentirati.A ako ti se izliže tipkovnica ko što kaže arsen lupiga ja ću ti kupiti novu;)

brodski pod bez čvorova :o) a kaj se tiče tipkovnice, bumo pomogli mami kumi da se ne baca sam u trošak

hehe- dobro bi mi došao i jedan laptop...ništa osobito, nešto skromno i malo...ionakosu ih ameri sad napravili za 100 $