Mama i mačak

Počelo mi se događati u zadnje vrijeme da me neka bezazlena svakodnevna slika, slučajan prizor natjera da u glavi sklapam rečenice i prsti zasvrbe, pa traže tipkovnicu.

Nosim sa sobom neku šugavu malu bilježnicu, sva je išarana tako nekim nepovezanim mislima. Neke su ugledale svjetlo monitora, druge čekaju presudu, da ih izgrebem bijesnim tragovima tinte ili prenesem ovamo.

Juče idem iz Grada prema Pločama, još nije bilo sedam ujutro. Taman sviće. Zora plamti na istoku, dan miriše na buru. Nigdje žive duše, ni kučka na putu.

Kraj Dominikanaca ugledam tri dumne (redovnice) kako mi žure u susret, zacrvenjeli im se obrazi, a oči sjaje.

Lepršaju im one crne monture kao krila kakvih zlosutnih ptica, a one se smiju, pričaju nešto glasno i slobodno. Stišale se na čas dok sam prolazila kraj njih, jedna me ljubopitljivo pogledala, kao da očekuje nešto. Žao mi je curo, ja ti skute neću ljubiti, ni blagdane nazdravljati.

Prođoše i nastaviše svoju priču, a vjetar im raznese odjeke smijeha kroz puste kamene ulice.

Ima nekoliko, jedna je priča kružila po Gradu, neki su se kleli da je istina, a drugi šute i sliježu ramenima. Ja ću vam je ispričat kako sam čula :

Pala neka mlada dumna iz samostana Gospe od milosrđa, niza skale i polomila, kuk valjda. Govore da nije bila starija od trideset. Priskočili joj ljudi i brzo s njom na hitnu. Tamo je odveli na rentgen, da vide što je slomila, a iz kabine smijeh.

Izlazi doktor, puca od smija i govori kako su joj viđeli da ima spiralu.

- Pa što? – govorim ja.

- Kako pa što?! Dumna je bogati!

- E? Pa ste mislili da su sve svetice ako su dumne?

- Pa trebale bi...

- Manjka što bi ko trebo, jadan ne bio, ajde pušti me...

A spomenula sam se i onoga kad su našli ispod Grada tunele između samostana (ne znam sad kojih točno - da ne slažem), a u tunelima, kosture trudnica i dojenčadi... Tu su se nesretnice skrivale rađati, pa umirale, ili ostavljale dječicu da skapaju.

Pretpostavljam da je to ''moralnije'' od spirale.

Takav vam je naš Grad. Kurve su svetice, a svetice su kurve. U povijesnim udžbenicima smo učili o znamenitoj Cvijeti Zuzorić, pisale su se pjesme i romani o njoj... Kad me nedavno neko pametniji od mene pitao tko je ona u stvari bila, naivno sam bubnula – pjesnikinja.

Ma ke. Ta u životu nije stih napisala ljudi moji. Dama je bila plemkinja, vrlo milosrdna, i diijelila je ono čime je bila navodno najbogatija. Svoju putenost. Pa kad je bila tako milosrdna, biće su i onaj samostan po njoj nazvali.