pon - 24.04.2006
U čast
Kad sam bila
mala, mama i tata su se igrali gastarbajtera (a ponekad mame i tate – tako sam
dobila brata) u Dojčlandu, a mene malu je čuvala baka u Konavlima. Onda mi je
meni maloj mama slala pakete čudnog sadržaja iz dalekog Dojčlanda.
Tako sam
vjerojatno bila među prvom balavurdijom u Lijepoj našoj koja je u životu
dotakla Kena i Barbiku.
Te dvije kreature
su mi bile urnebesno smiješne, i u roku keks sam im sa ekipom seoskih
šestogodišnjaka jednakih razbojničkih sklonosti, našarala spolne organe. Vezala
sam im i maramu oko čela kao indijancima, reda radi kad su već gologuzi nek bar
bude i koristi od toga. Ionako nisu bili ni nalik pristojnim lutkama sa
domaćinskim trbuščićem i bucmastim obrazima. Bezveze.
U istim paketima
su stizali metri vrpce za kosu, koje je baka strastveno peglala i još
strastvenije mi ih vezivala u lepršave mašne na vrh glave. Sasvim dovoljno boli
da dobijem doživotne traume od duge kose, konjskih repova, kikica, pletenica i
ostalih oblika mučeništva.
Slijedeće iz
arsenala mučilica su bile gaćice. Sa slojevima čipke na guzi. Puno slojeva
čipke na guzi. Tako da mi je guza (ionako prirodno pofutrana) štrčala ispod
suknjica od tila koje mi je baka šivala. Cilj je i bio da se vide ti slojevi
čipke.
Trebam li napominjati da sam vražje gaćice mrzila više od mašnica? Svakom
izlasku u šetnju s bakom, prethodili su urlici zbog raščešljavanja preduge
kose, urlicima zbog zatezanja preduge kose i vezivanja mašnica na nju, urlicima
zbog oblačenja gaćica, urlicima zbog pljuski zbog mog urlikanja.
Slijedeće gaćice
na listi za odstrel su bile one s nogavicama, visoke do iznad struka, da
bubrezi ne nazebu. Uporno me je baka pakovala u njih, od prve jesenje kišice,
pa sve do prvog odlaska na plažu. Bilo je i inačica bez nogavica, ali jednako
strašnih. Moj prijatelj Marko ih je slikovito nazvao – Mudante od šupka do
pupka, a Niki ih je okarakterizirao kao zaštitni znak GPa.
Do puberteta se i
moja pozadina izjednačila u mjeri s onom moje mame. Mama je bila Twigina
generacija, a tek pristigla iz naprednog kapitalističkog zapada i za nju je
anoreksičan izgled bogomdan, tako da je neprestano mrmljala zbog moje zdrave
konavoske zaobljenosti.
Nosila je moderne
gaćice ''na motičak'', tj na motičicu ili trokutić, niskog struka, sa trakicom
preko bokova, od prednjeg trokutića, do stražnjeg.
E jako su mi se
sviđale, pa sam ih stalno mažnjavala iz njenog ormara, osobito onim danima kad
je bio tjelesni i trebalo se presvlačiti pred ostalim zavidnim običnogaćastim
djevojčicama.
Napokon je došlo
vrijeme kad sam si sama išla kupovati veš, a to je u blaženim osamdesetim
značilo da su gaćice bile visoke do struka, ali duboko izrezane na kukovima.
Išlo se u tolike krajnosti, da smo jednodjelne badekostime zarolale nizbrdo do
struka, a gore nosile majice i takve išle u more.
Muški dio društva se u to vrijeme kategorično
odbijao kupati, iako je bilo jasno da im je prevruće ležati na trbuhu cijeli
dan, makar bili u debelom hladu. Tu misteriju do danas nisam uspjela riješiti.
Nakon blaženih
osamdesetih su nas napale tange. O svom pustolovnom lovu na iste sam već
pisala, pa da se ne ponavljam reći ću samo da su to gaće bez guzice, i kad ih
obučem, osjećam se nedorečeno.
U isto vrijeme su
uletile i hlače niskog struka, što nam je dalo jasan uvid u donje rublje
tinejdžerske populacije u Hrvatskoj. Zašto se truditi obući nešto, što neće
biti viđeno, jel?
Osobito crne ili
crvene ispod bijelih hlača. Ma džaba Cosmopolitan piše kako je to aut i kako je
to fuj i vulgarno... Još ih ima lijepi broj na cesti.
Nakon invazije
seksi trakica, ušuljale su se čipkaste bokserice, diskretne i zavodničkog
sjaja.
I poslije tolikih
godina, vraćaju se pomalo i ove moje iz osamdesetih, pamučne i čvrste, u svim
bojama, ali bez suvišnih ukrasa.
Eto. O gornjem
dijelu za naš spol neizbježnom, drugi put.
Arsene blagodarim
na inspiraciji.




