Mama i mačak

Prvo se ispričavam svima na nejavljanju, ali neko se vrijeme nisam mogla ni ulogirati, ni komentirati. No sada je problem riješen (hvala Mojblog ekipa)

 

 

Žao mi je što slike nisu u boji, da se i šarenilo vidi u svom punom sjaju (ona i ja smo skroz lijevo)

Moja je baba bila kraljica cvijeća. Njene su ruže penjačice bile veličine glavice kupusa, a one sitnije su širile svoj miris po čitavom selu. Cijela je korta bila ograđena purpurnim loptama hortenzija, ispod slapova podivljala oleandra u čijem su hladu garofeli stidljivo promaljali svoje krune. Uza zid kraj ulaznih vrata na grubo sklepanoj polici u limenim kanticama od mermelade i graška, bujala je zelena prašuma egzotičnijeg bilja kojemu se više ne sjećam imena, a u ljetnim su mjesecima za užasnutu djevojčicu bili prijetnja poput kišne amazonske šume, krijući orkestre cikada i kolonije dugonogih pauka koje su proždirale halapljive gušterice. Hodnik su zastirali lukovi isprepletenih grana fikusa i filodendrona sjajnih listova, čišćenih s ljubavlju i pamučnom krpicom natopljenom mlijekom.

Kao i sve pripadnice ženske populacije dičnog nam planeta, imala sam fazu uzgoja sobnog i vrtnog bilja. Mogu s ponosom reći da su pomadore i kukumari ispunili sva moja očekivanja, no s jednakom dozom srama i priznati da sam uspjela uništiti svaki oblik otmjenije flore koji je po nesreći dospio u moje vlasništvo. U tinejdžerskom dobu smo u razredu izmjenjivale lukovice modrih zumbula i zlatnih narcisa sa rumenim tulipanima i raskošnim perunikama. Puna entuzijazma sam ih začeprkala u gredice oko kuće, da bi ih sutradan iščačkao pas, zapišao mačak ili pregrizao moj šareni zec. Srećom mama je naslijedila trag babinog magičnog dodira, pa su sirote biljke nekako preživjele fatalno proljeće i dale kržljav cvat, no već su slijedeće godine svojim šarenilom i lascivno pruženim tučcima privlačili horde raspojasanih pčela.

Kad sam se udala odlučno sam se dala na njegu sobnog bilja, u ukrasnim keramičkim teglama, krasno oslikanom, pravi užitak za oči. Begonije su preživjele ljeto, da bi s prvim burama sa njih otpalo svo lišće, osim ona dva na vrhu i tako su nastavile rasti. Na kraju sam imala zbirku kvrgavih štapova u otmjenim posudama.

Posljednje umorstvo koje nosim na savjesti je afrička ljubica, poklon od najljepšeg i najpametnijeg muža za Dan žena. Stavila sam je na najljepše mjesto pokraj prozora, da joj ne bude ni prevruće, ni jako hladno, zalijevala je s pažnjom i nakon tjedan dana zaboravila na nju. Tragedija je otkrivena kad sam odlučila prati prozore, ali već je bilo kasno, ostalo je samo par sparušenih patrljaka u grudici okamenjene zemlje.

Zato moja svekrva gaji čitavu prašumu kukuruznjača (samo listovi bez cvijetnica) po cijeloj zgradi i oko nje, plus balkon i dnevni boravak.  Ja ih ne diram. Za njihovo dobro.

 

:))

:))

...ja nema sreće...živim u neboderu, centralno...Jednom sam s Visa donijela PALMU, najljepšu na svijetu...hranila je, čuvala, govorila joj, pazila, mazila...i zalijevala je u velikim količinama(ustvari sam je uništila)...i nakon godinu dana ugasila se...šmrc. A bila je prekrasna. Ali neću odustati...Kiss:)))

imam centralno i ubica je za moje cvijeće, ali ne dam se ja! evo sad ih imam sedam, i svi u super stanju! kiss

Ja zapravo nikada nisam voljela bilje. Moj tata je pričao da je razvio odbojnost prema biljkama jer se u stanu svoje mame nije mogao ni kretati koliko ih je bilo, a sve si mislim da je i moja druga nona ostavila isti takav utisak na mene. Od kad smo počeli živjeti u svom stanu, dobili smo nekoliko biljaka i sve su doživjele sličnu sudbinu kao te tvoje ljubice. Dok se nismo doselili u stan u kojem smo sad. Odjednom su mi biljke počele preživljavati, ja sam ih počela vrijedno presađivati i paziti na njih i sve se bojim da mi djeci ne počnu biljke isto ići na živce... Nasljedno, valjda. ;)

heh... :) pozzz

Sad mi je lakše kad znam da nisam jedina koja ubija sobno bilje. Srećom muž ima smisla za sve zeleno, od vrta do kućnog bilja, ali ja sam tragedija ...

hvala samba...znaš da si me s ovim blogom "izazvala" da izvučem neke radove iz moje prošlosti...a vjeruj mi, potakla me da nastavim slikati /jer imala sam podužu pauzu/...a sada sam se razmahala...oko 13 ulja na platnu svugdje oko mene...vidjet ćeš...doći ćeš na Izložbu...Znam da hoćeš...hehehe...Kiss.)))

ma mrak... ;)

:))) podsjetila si me na neke moje faze. trenutno sam u fazi "wild garden" sto znaci "tko ziv tko mrtav" od mojih biljaka u vrtu, ali prije dvije godine imala sam i patlidzan, paradajz, salatu, ruze itd. trik je u - wait for it, wait for it... redovnom zalijevanju i hranjenju biljaka u teglama, odgovarajucoj poziciji, kontroli onih bubica i odgovarajucem rezanju u kasnu jesen/zimu, ;)). znaci, koliko rada, toliko i muzike. tak da, kad ti se opet bude dalo sigurno ces opet uspjeti aktivirati svoje zelene prste