Mama i mačak

Prošlog sam ljeta u Gradu vidjela Christophera Walkena.
Sjedila sam sasvim mirno u Fontane (u kojoj je odlična bijela kava 8 kn, a samo dva metra dalje, na Stradunu, će vam duplo naplatiti za sličan bućkuriš) i čitala svoju knjigu, kad je gospodin prošao. Uhvativši moj pogled prkosno se zapiljio, dok sam se ja pokušavala sjetiti odakle mi je poznat taj dedo. Oblio me val srama, jer se nikako nisam mogla domisliti je li to dundo Pero njiov iz maminog sela, ili čika Lazo iz Cavtata, ali taj je već odavno pokojni. Izgledao je kao i svaki postariji gospodin u tim godinama, opušten, sa popriličnim stomačićem, samo malko bledunjav, a crna ofucana majica je samo pojačavala dojam. Hlače (donji dio crne trenirke) je navukao skoro do pod pazuh, preko trbuščića i svezao ih iskrzanom crnom špigetom (žnirancem).

Iz Konavala nije, rukice su mu tanke gospodske i savio se u križima, tako da izgleda ko upitnik...ma odakle ga znam? A biće da i on mene zna, kad se onako izbečio... samo mi fali da me sad mama ugnjavi kako se nijesam oćela javit čoeku.

Pade mi na pamet da to nije onaj glumac, ali sam tu pomisao još brže odbacila. Pa ne bi ON izgledao ovako bezvezno!

Iste večeri je na TVu bilo izvješće o još jednom u nizu filmskih festivalčića u Dubrovniku i pokažu onog istog dedicu, samo je sada preko maice (one iste) obukao i crni sako. Preko volje se slikao sa nekim preznojenim hrvatskim redateljima, uzdrhtalim od silne časti i lepršavo odjevenim damama koje su se kezile u kameru kao u reklami za kaladont. Izgovorio je tri rečenice i dvaput kimnuo glavom, čeznutljivo gledajući u postavljen stol ispod suncobrana.

Sve mi je jasno, ali što se on u mene zagledao? Što je on od mene očekivao? Valjda da ću pasti u afan od silne radosti, što li? U životu od nikog nisam tražila autogram. Od ovih naših ''zvijezdičica'' mi je već pomalo muka, kao i većini svijeta po Dalmaciji.

Jedno veče sam klinke odvela na sladoled u DolceVitu, pokraj koje je Alka otvorila svoj butik. Baš kad smo išle ća, Alkica iziđe iz butige i sjedne domaćinski za prvi stol. A nemaš je što vidit – šaka jada. Kad sam je pokazala curama, ona srednja se izbezumila:

- Ajme, mama je li stvarno? Ona Alka, prava pravcata??? Ajde traži autogram, mama moooolim te...je li stvarno prava'
- Ne znam, ajde je pipni, da nije od plastike...

Već me štufalo. Diva je primjetila da su se klinke uznemirile i do tada umorna od ''posla'' odjednom je počela pozirati , zabacujući kosu, mahati manikiranim kandžama i gledati u neodređenu točku iza moje glave. I baš iza moje glave! Ova moja se ubila cereći se, e ne bi li je skužila. Ma kakvi... bila je prezaposlena izgledati slavno i nedostižno. Okrenula sam se i otpotezala malu iz ulice.

Prije mjesec dana sam vidjela Terezu na sred mosta od Ploča u devet ura uveče po grdnoj buri. Nigdje žive duše, samo ona i jedan dundo pričaju, a ja prolazim. Okretala se na sve strane svijeta očajno šarajući pogledom po pustoj ulici, popravljala kosu, afektirala i govorila mješavinom purgerskog i konavoskog narječja. A što? Sve u slavu svojih obožavatelja.

Par godina prije rata sam radila u jednom restoranu u Gradu, gdje je Bebek znao zalaziti. Svaki put u pratnji druge cure, manekenskih oblika. Nije ni jedna bila starija od dvadeset, a bojim se da ih je bilo i daleko mlađih. A što su vidjele u njemu? Oh da, sigurno ima dobru dušu iza one šakalske gubice, ne sumnjam u to. A one su to naprosto znale iz njegovog pjevanja i iz načina na koji je nosio čizme s visokom petom.

Zaključak:
Svijet je poludio.
Amen

za svijet se slažem...kad god dođe ako dođe(ili je već tu)smak svijeta po meni je zakasnio.btw koji sam ja od ovih mačketina s live strane a?

amen.nema se što dodati.

amen!

Christopher Walken je dedo?

moja greška, evo slike

aleluja amen. (samo, meni je walken uvik bio nekako... veća faca... sad mi malo opao u očima :( )

jebote, pa ja uopće ne znam ko je taj walken.. osobno sam u životu upoznala puno vrhunskih djedova iz svijeta moje struke (onih po našim novinama) i sjedili su s nama po livadama, pili i oblokavali se, podrigivali, upucavali se komadima i općenito su bili cool. napuhavaju se hrvatski arhitekti sedmog ranga, za koje zna samo njihova gđa mama (koja radi u gradskom poglavarstvu nekog grada). oni su malo alkasti. ali englezi nisu nimalo. tak da ak taj chris nije primitivni amerikanac, rekla bi da je buljio zato kaj si ti u njega buljila. samo se čudim da se nije nasmijao... poznavajući mentalitet

ma nisam buljila, brzo sam skrenula pogled, čisti neugodnjak...a na istom mjestu gosn Kvrgić dođe popit kavicu i dosta njegovih kolega iz kazališta, baš zato što se uglavnom ne bulji u njih

mene nikad ne uzbudjuju "poznati". za mene su i oni samo ljudi, obicni, hodaju po ulici svojim poslom. i ne diram ih. ni oni mene.

ovo ljeto sam bila u sarajevu i naravno išla kod ferhatovića na ćevape. sjedila sam sa dragim a stol za kojim sjede face je bio prazan. odjednom ulaze 4 čovjeka, sjedaju za stol, konobar se uzvrpoljio a ja jedem ćevape prstima, dakako. moj dragom je barbić bio poznat, a mene su više interesirali kajmak i ostala ekipa na tanjuru. došli doma i sutradan u novinama pročitali i vidili sliku da je to bio bobby charlton( neki "veliki" terener neke repke ili kluba u engleskoj ili sl.). u tom su mi trenu bili poznatiji slasni, lijepi, mirišljavi ćevapi i kajmak i lepinja neko da mi je bilotko sjedio za vratom. tako da...

super ti je stranica, mislim novi dizajn...

...