Mama i mačak

Enti žensko kad smo ovake gnjile, svaki nam kokot smeta, sve nas žulja, grebe, bode...

Prvo sam fasovala febru i odležala pet dana u komi. Nije bilo kosti u tijelu da me nije zaboljela, a najviše krsta, pa sam išla kroz kuću ko ona baba Miličevića što se pentrala po brdima za kozama. Iza grma bi vidio kozu i ruku sa štapom kako mlati po kozi, a sama baba je bila sagnuta do zemlje s drugom rukom preko krsta, tako da je mogla nos brisati čarapama.
Ali je i živjela bome sto godina, onako sva gobava i usukana. Žilavo je to bilo, svi smo mislili da neće partit od starosti, nego će je prije kakva osvetoljubiva koza nabit na rogove.

Sad kad sam se nje sjetila, u stvari cijela je ta familija bila onako na svoju ruku. Sin najstariji  je povratnik iz Dojčlanda, pa je na vrh brda nacalio peču kućetine, ko kasarnu. Ogradom je opkolio željeznom, dekoriranom neizbježnim crven-bjeli-plavi uzorkom, a na stupove od kapije naguzio dva mramorno bijela lava opako zakovrdžane grive. Pred vratima je blistao mercedes, velik i sav onako žućkast, a mislim da i sada ponosno hrđa na istom mjestu.

Stari nije dao nikome proći cestom. Jednom je nekog klinca jurio s lopatom u rukama dok ga nije srušio s mopeda. Da mu dicu ne pogazi, a dica sva onako musava, slinava postrojena kraj ceste s nekakvom blatnjavom loptom, šute i zure dok dida uvodi red u naselju.

Ponos didin bio je najstariji unuk, koji se kriminalom kao hobijem počeo baviti još u predškolsko doba, da bi sa dvanaest ukrao ocu auto i odvezao se s ekipom čak do Plitvica, a da ih policija nigdje nije zaustavila. Poginuo je prošle godine u sobraćajki koju je sam skrivio. Zlato didino na koncu je završio pod kotačima, baš kao što su se i plašili.

Sad znam – tužno je to i jadno, nije za sprdačinu, ali što ja mogu kad ljudi sami od sebe ruglo prave.

Grobnica u kojoj je dečko pokopan je okićena kao božićno drvce pred Metropolitanom u New Yorku. Te umjetnih bijelih ruža, te ljljana, te malih gospa, malih raspela, svijeća, plastičnih feralića, svijetiljčica, travčica, čipkica i da ne rečem čega još ne. Još kad se smrači, pa to počne žmigat, blišćat,  enti - pravi light show! Samo fali da proviri odnekle onaj divovski Djeda Mraz iz Getroa što se gingolaje i pjeva Jingle bells. I kako se nećeš smijat?